Činjenica da je Italija u proteklih godinu dana promijenila tri premijera nije ništa novo kada je riječ o poslovično nestabilnim talijanskim vladama, koje rijetko kada dočekaju kraj četverogodišnjeg mandata. No sada se čini kako bi Matteo Renzi (koji je naslijedio Enrica Lettu i Marija Montija) doista mogao unijeti mnogo toga novog u talijansku politiku te ostvariti dugoročne promjene, institucionalne i strukturne, koje će treću ekonomiju Europske unije promijeniti na bolje.

Tridesetdevetogodišnji Renzi, bivši gradonačelnik Firence i predsjednik Demokratske stranke (sa svih njezinih 12 službenih frakcija!), obećao je na početku mandata kako će njegova vlada svaki mjesec provesti ili pokrenuti jednu veliku reformu, što se zasad ostvaruje. Pritom treba naglasiti da su Monti i Letta proveli već brojna nužna rezanja unutar postupka EDP-a pa je Italija nedavno zabilježila i minimalan no pozitivan gospodarski rast od 0,6 posto, nakon devet kvartala gospodarske kontrakcije. Renzi obećava da će ostati unutar tri posto budžetskog deficita koje traži Europska komisija, no velike planove itekako ima.

Prvi i najvažniji velika je institucionalna reforma Italije, kojom bi se ukinula ključna uloga Senata, gornjeg doma parlamenta. Senat treba postati neizabrana komora bez mogućnosti da ruši državni budžet ili glasa o povjerenju vladi te se pretvara u tijelo u koje regije imenuju svoje predstavnike. Također, radikalno se smanjuje broj senatora, kojih bi ubuduće trebalo biti samo 60, što je nekoliko stotina ljudi manje nego prije. U dogovoru sa Silvijom Berlusconijem, Renzi predlaže i reformu izbornog zakonodavstva koja bi omogućila stvaranje stabilnih većina u parlamentu, a priprema se i komplicirana i dugotrajna izmjena Ustava, napisanog nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata.

U svojoj reformskoj energiji Matteo Renzi dosad je uspoređen ponajviše s bivšim njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom (1998. - 2005.), čijoj 'Agendi 2010' Njemačka može zahvaliti današnju ekonomsku stabilnost, a za neke riječ je o 'katokomunistu' koji je izdao ideale socijalne pravde i ušao u pakt s vragom tj. Berlusconijem. Ovaj najmlađi talijanski premijer u povijesti majstor je i političke geste. Osobno se redovito oglašava na Twitteru pa je tako u svoju vladu imenovao osam žena, a posvećenost rodnoj ravnopravnosti demonstrirao je i paradnim potezom regrutiranja najpoznatije talijanske menadžerice Emme Marcagaglije za mjesto direktorice ENI-ja, talijanske verzije HEP-a.

Populistički je zato ograničio plaće direktora javnih tvrtaka na 238 tisuća eura godišnje, a rekordnu nezaposlenost od 13 posto (kakva nije zabilježena još od 1970-ih) planira kratkoročno riješiti velikim programom obnove škola; 3,4 milijarde eura će biti na to potrošeno, a očekuju se tako i nova radna mjesta za mlade Talijane, koji su masovno nezaposleni kao da žive u Grčkoj. Kako bi potaknuo unutarnju potrošnju, Renzi je odlučio smanjiti poreze najsiromašnijim radnicima pa će tako svi koji zarađuju manje od 1.500 eura mjesečno ove godine dočekati sa 1.000 eura više u džepu. Istovremeno će se smanjiti i porezi malim i srednjim tvrtkama, a vjerojatno najveća promjena koju Renzi provodi jest odluka da država počne na vrijeme plaćati račune dobavljačima, na što će biti utrošeno možda i do 90 milijardi eura!

Uspostavlja se i fond za socijalno poduzetništvo od 500 milijuna eura, a porez na zaradu na financijskim spekulacijama podiže se sa 20 na 26 posto. Povrh toga, Renzijeva vlada odlučila se za aktivniju prodaju propadajućih historijskih zdanja i pojedinih otoka, preko čega se također namjeravaju namaknuti budžetska sredstva.

Italija je i dalje basnoslovno zadužena (državni dug iznosi 130 posto BDP-a), no nakon Montijevih i Lettinih reformi opet je u odličnoj poziciji na međunarodnim tržištima kapitala, pa posuđuje s kamatom od tri posto, koja je pak prije samo dvije godine iznosila nepodnošljivih sedam posto. Matteo Renzi zasad je većinom najavio i donekle pokrenuo velike institucionalne i strukturne reforme, za koje ima stabilnu i veliku većinu u parlamentu, pa najviše otpora susreće u vlastitoj stranci, gdje ga tvrdi ljevičari optužuju za izdaju. S obzirom na to da se prave reforme provode na početku mandata, do kraja ove godine postat će jasno je li Renzi doista veliki reformator kojeg je Italija čekala ili samo maneken najavljene promjene koja nikako ne dolazi.

Zasad još uvijek izaziva skepsu pa je Corriere Della Sera ironično poručio premijeru sljedeće: 'U tri mjeseca tri reforme koje smo čekali 30 godina? Sretno!'