POSLAO PISMO MAJKAMA UBIJENIH

'Grobara' iz Srebrenice grize savjest: Trpim ovaj život koji ništa ne vrijedi

24.11.2014 u 10:04

Bionic
Reading

'Imam potrebu pričati svima o tom užasu koji sam doživio nakon pada Srebrenice, ali ne mogu jer se bojim da će me ubiti. Nije mi zbog mene, nego zbog dvoje djece koje moram na noge podignuti. Trpim ovaj svoj život koji ništa ne vrijedi. Navečer legnem, ne mogu zaspati. Idem kod psihijatara, uzimam lijekove, ali ništa mi ne pomaže. Nikad san da dođe na oči. Razmišljam o žrtvama, o obiteljima žrtava, o majkama… Otplakat će svoju tugu koju nose, ali opet nekad će zatvoriti svoje oči da zaspu. A ja to ne mogu nikako', stoji u anonimnom pismu mladića progonjenog grižnjom savjesti zbog sudjelovanja u prikrivanju genocida u Srebrenici koje je poslao na adresu Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe

Preživjeli iz Srebrenice teško da će ikad zatomiti bol koja im već gotovo 20 godina upravlja životima i ne da im mira. Najviše ih boli jer mnogi svoje najmilije još uvijek nisu pronašli i ne mogu se smiriti sve dok ih ne smjeste u grob, a istina o masakru koji je odnio 8.000 života i upropastio generacije njihovih potomaka ne postane općeprihvaćena. Istinu još uvijek ne priznaju mnogi pripadnici naroda u čije ime je zločin počinjen. Boli taj bešćutni cinizam majke pogubljenih iz enklava Srebrenice i Žepe, jer znaju da upravo zbog poricanja zločina mnogi šute o grobovima žrtava i imenima njihovih krvnika, od kojih mnoge nikad neće stići ruka pravne države. No kad su već umaknuli pravosuđu, barem im se nekad ukaže bljesak, nazovimo to tako, kozmičke pravde pa dobiju pokajničko pismo nekog od aktera srebreničkog užasa u kojem žali zbog svega i priznaje da mu se život zbog grižnje savjesti pretvorio u pakao.

Upravo se kao bljesak kozmičke pravde može shvatiti pismo koje je stiglo na adresu Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe.

'Pismo je anonimno i vjerojatno stoga nije napisano rukom, već na računalu. U njemu mlađi muškarac opisuje svoja iskustva iz vremena nakon pada Srebrenice. On je bosanski Srbin, sin bogatog oca iz Vlasenice, koji je imao veliko imanje i dosta radnih strojeva s kojima je radio: rovokopače, bagere, traktore, kamione. Napisao je kako mu je otac govorio da ne ide u rat jer ratovi dolaze i prolaze, a 'imanje je, sine, ono što ostaje'. Njegov otac zato je i platio nekoj organizaciji da mu sina poštedi mobilizacije. Međutim uspijevao ih je izbjeći sve do pada Srebrenice. Nakon masakra angažirali su ga da odradi 'grobarski posao'. Morao je bagerom kopati jame i zagrtati tijela', otkriva nam sadržaj pisma Kada Hotić, članica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe

U pismu je tako bivši susjed objasnio kako je uopće prije dva mjeseca došao u situaciju napisati svoje pokajničko očitovanje. Navodno mu je to došlo kada je u selu kod Vlasenice susjed koji ga je primorao da ide odrađivati 'posao' u Srebrenicu obolio od neke čudne bolesti, a ona se manifestirala stravičnim urlicima od kojih cijelo selo nije imalo mira. Dva mjeseca je, kaže autor pisma, taj susjed uznemiravao selo svojim kricima. On ga je jednom čak vidio u šumi dok je urličući i gol oko sebe zamahivao sjekirom. Još je, kaže, nakon toga nekoliko dana imao epizode u šumi, a onda se sve smirilo jer je taj očajni starac, koji je nekoć bio opasni ratnik, skončao svoj život. Čudna bolest praćena životinjskim urlicima vjerojatno je posljedica zla koje je učinio svojim susjedima Bošnjacima i Hrvatima, jer je prema navodima iz pisma taj 'ratnik' sudjelovao u likvidacijama, smatra Kada Hotić.

Razmjeri strave u Srebrenici

U srpnju sljedeće godine navršit će se punih 20 godina otkad su snage Vojske Republike Srpske na čelu s Ratkom Mladićem ušle u Srebrenicu i počinile najveći ratni zločin u Europi u drugoj polovici 20. stoljeća ubivši u nekoliko dana oko 8.000 ljudi, uglavnom muškaraca i dječaka. Dječak Senad Beganović imao je 14 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u četiri različite masovne grobnice. Najstarija žrtva, Hurem Begović, rođen je 1916. Oko 30.000 žena i djece deportirano je u dva dana. Preživjeli članovi obitelji i 20 godina od zločina traže posmrtne ostatke svojih najbližih. U Memorijalnom centru u Potočarima na 19. godišnjicu pokolja objavljeno je da je do tada ukopano 6.066 žrtava. Odgovornost za ovaj genocid pored zločinačke Vojske Republike Srpske u najvećoj mjeri snosi UN, čiji je zadatak bio štititi Srebrenicu, no umjesto toga pripadnici nizozemskog bataljuna okrenuli su glavu i dopustili Mladiću i njegovim krvnicima da ubiju osam tisuća ljudi te unište živote preživjelima i mnogim generacijama njihovih potomaka. Nizozemci su priznali svoju suodgovornost za genocid, no slaba je to utjeha preživjelima.

'Mladić koji nam je poslao pismo radio je na kopanju grobnica na Branjevu i Pilici na Drini kod Zvornika, gdje su u srpnju 1995. nakon pada Srebrenice odvodili ljude koje su zarobili usput ili u šumi, u kojoj su se bili pokušali skloniti od zla. I moj muž i sin koje su uhvatili u šumi završili su u Branjevu, gdje su ih ubili. Kao i moja dva brata. Ovaj mladić piše kako su naše muškarce i dječake dovozili u autobusima i kamionima, izvodili ih po 10-15, stavljali im poveze na oči, ruke vezali žicom, a onda bi uslijedile likvidacije koje je naređivao i njegov susjed ratnik. Spominjao je i naredbe Ratka Mladića, a on je govorio koliko još 'paketa' treba ili stiže. 'Riješite to brzo!', govorio je pa bi ljude pokosili rafalima. On je poslije leševe strojevima morao trpati u jame koje je iskopao, pa nagrtati na njih sloj zemlje, pa sve to utabati strojem. Nekad bi znala izviriti ruka, noga ili glava… 'Prskala je krv, bio sam stalno krvav', napisao je. Pokušavao se smiriti pivom i cigaretama, ali ga ništa nije moglo smiriti. A naređenja o 'paketima' koje treba riješiti stizala bi cijeli dan', prepričava nam gospođa Kada.

Navodi dalje kako je 'grobar' iz Srebrenice također napisao da je proklinjao rat koji nije mogao izbjeći kao i sebe što se rodio. Napisao je i da je tih dana srpnja rano ujutro svojoj učiteljici muslimanki iz Vlasenice ostavio cedulju na pragu, na kojoj je napisao: 'Sinoć sam ti zakopao u jamu u Pilicama, pokrio ih zemljom, pogazio strojem. Tu pored jedne zgradice ima jedna štala, a u blizini je bunar. Tu je oko tisuću ljudi potrpano. Sloj po sloj.'

Ostavio joj je cedulju, kaže, samo da zna, jer je ona bila njegova učiteljica koja ga je u osnovnoj školi učila slova. 'Ona me je naučila pisati, nisam joj to mogao prešutjeti. Imao sam potrebu reći joj gdje su joj sinovi. Imam potrebu pričati svima o tom užasu koji sam doživio, ali ne mogu jer se bojim da će me ubiti. Nije mi zbog mene, nego zbog dvoje djece koje moram na noge podignuti. Trpim ovaj svoj život koji ništa ne vrijedi. Navečer legnem, ne mogu zaspati. Idem kod psihijatara, uzimam lijekove, ali ništa mi ne pomaže. Nikad san da dođe na oči. Razmišljam o žrtvama, o obiteljima žrtava, o majkama… Otplakat će svoju tugu koju nose, ali opet nekad će zatvoriti svoje oči da zaspu. A ja to ne mogu nikako', stoji u pokajničkom pismu.


Kada Hotić navodi kako joj autor anonimnog pisma djeluje iskreno. 'Pisano je učenim jezikom, kao da ga je pisao književnik ili možda čak psihijatar, jer je svaki osjećaj vrlo lijepo opisan', smatra.

Na kraju ističe kako vjeruje da svi oni koji su sudjelovali u ovom zvjerskom zločinu, a da su imalo normalna ljudska bića, pate od grižnje savjesti kao spomenuta dvojica iz ovog pisma. Kaže da se često pita jesu li ljudi koji su sudjelovali u ratnim zločinima baš morali to učiniti – dovesti sebe u ponižavajuću situaciju da budu tretirani kao najgori primjerci ljudske vrste.

'Osim što su počinili masovno ubojstvo, zločinci su uništili živote tolikih ljudi da se nekoliko budućih generacija neće oporaviti od tog zla. Svejedno žalim te zločince, ali nikad im neću oprostiti ono što su učinili. U spomen na život mog sina i muža i moje braće – ne mogu im oprostiti', poručila je Kada Hotić.

Uzimali pauze od strijeljanja kako bi ručali i pili među leševima

Kao arhitekti strašnog zločina u Srebrenici 1995. optuženi su vođe bosanskih Srba Radovan Karadžić i general Ratko Mladić, kojima se sudi u Haagu. Karadžić je uhapšen 21. srpnja 2008, nakon 13 godina skrivanja, a Mladić u svibnju 2011, poslije 16 godina skrivanja. Ostaci žrtava zločina u Srebrenici pronađeni su na više od 150 različitih lokaliteta na području Podrinja, od toga u 74 masovne grobnice. Dosad je pravomoćno osuđeno 30 optuženika na ukupno 568 godina zatvora. Sarajevska sutkinja koja je osudila na dugotrajne zatvorske kazne četvoricu zločinaca iz Srebrenice, koji su sudjelovali u likvidaciji 1.200 muslimanskih muškaraca i dječaka u Branjevu, u obrazloženju svoje presude rekla je kako je brutalnost i okrutnost počinjenog zločina vidljiva i iz činjenice da su sva četvorica osuđenih tijekom strijeljanja uzimali pauze kako bi ručali i pili pivo među leševima. Osam stotina ljudi dovedeno je na farmu Branjevo i strijeljano za manje od šest sati! 'Zločin počinjen u pitomom krajoliku je nevjerojatan i ne razlikuje se ni po čemu od velikih genocida koji su počinjeni u drugim logorima kakav je Auschwitz. Zbog toga bi mlade ljude stalno trebalo podsjećati na taj zločin i mora se učiniti sve da se ovakav zločin nikada više ne počini', poručio je Branko Lustig, koji je preživio holokaust.