ANALIZA

Kome više treba uspravnica, građanima ili predsjednici

04.09.2015 u 15:31

Bionic
Reading

Malo ljudi u Hrvatskoj zna da se iza čudne riječi 'uspravnica' krije važan europski geopolitički projekt koji je zaobišao hrvatske istočne susjede. Tri su faktora zbog kojih ovaj već započeti plan pod pravim imenom Baltik-Jadran' može i ne mora biti važan Hrvatskoj, ali i osobno predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, analizira politologinja Aleksandra Šućur

‘Što misliš o uspravnici predsjednice?’, pitam prijatelja referirajući se na tekst koji je na tu temu objavio tportal.Naviknuta na naše političke priče, smetnula sam s uma da je taj prijatelj filolog koji će se (prirodno) ljutito obrušiti na besmislen neologizam i zaključiti da bi neko 'vodoravno' povezivanje vjerojatno nazvala ‘priležnicom’. Šaljive asocijacije ‘baltička uspravnica’ i ‘balkanska priležnica’ rasplinule su svaku mogućnost da razgovor o regionalnim platformama postane ozbiljan.Malo me zbog toga grize savjest, jer su multilateralne inicijative i političke platforme općenito dobre i korisne. Pa čak i kad od njih nema neke konkretne koristi, kao što je bio slučaj s nevjerojatnim neiskorištavanjem prekograničnog fonda kojim je npr. raspolagao RCC (Regionalno vijeće za suradnju u okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Europe), čiji je prvi predsjednik (u dva mandata) Hidajet Biščević bio tajnik današnje predsjednice u vrijeme kad je obnašala dužnost hrvatske ministrice vanjskih poslova.

'Uspravnica' je već dobro poznat transportno-politički projekt

RCC je trebao financirati jaču gospodarsku povezanost zemalja, ekološke projekte i razmjenu know-howa u ovoj jugoistočnoj 'horizontalnoj' regiji ili 'regionu', kako ga još zovu. Da Talijani nisu u zadnji čas bili povukli četrdesetak milijuna eura (potrošeni uglavnom na talijanskom teritoriju i to samo zahvaljujući delokaciji uprave tog dijela fonda u talijanski ured u L'Aquili), saldo iskorištenosti bio bi oko nule...

Ali možda ne valja tražiti dlaku u jajetu, možda je važno samo sudjelovati: nitko ne može negirati da je u 'balkansko-priležničkoj' platformi izbor njezinog tajnika za šefa Vijeća bio i diplomatsko-personalni uspjeh tadašnje ministrice vanjskih poslova i europskih integracija, a današnje predsjednice Hrvatske.

Njezina izjava u intervjuu EUobserveru od 7. ožujka 2007. - da si Republika Hrvatska nikako ne smije dozvoliti da ju 'nadvlada ambicija da se vidi u EU-klubu' (te je RH stoga spokojno čekao još nešto više od šest godina na članstvo u tom 'klubu') - ni s čime nije opstruirala realizaciju njezinih osobnih karijernih ambicija ili ispunjenje ambicija (nekih) njezinih suradnika.
Unutar 'klubova', izniklih iz multilateralne geneze, valjalo je naći 'svoje' mjesto, 'učiniti ih svojim', ako već ne idejama, onda barem 'alokacijom' bliskih osoba. Stvar je to koja se perfektno podudara s, ali i ograničava predodžbu značenja riječi 'uspjeh' u hrvatskom jeziku.

Jer – neovisno o tome kako bi ju Pantovčak želio prikazati – okosnica (ili okomica ili 'osovina', ako prevodimo s engleskog axis) Baltik-Jadran ni izdaleka nije 'ideja hrvatske predsjednice', već se radi o prilično konkretnim i dovršenim projektima transportnog povezivanja istočnog, centralnog i južnog dijela Europe intermodalnim cestovnim, željezničkim, lučkim i zračnim infrastrukturama.

Kao takva, poznata je i kao dio opće paneuropske mreže pod nazivom Trans-European Networks –Transport (ili skraćeno: TEN-T). Autocestovni koridor Baltik-Jadran već sad spaja luku Gdynia čak s Brindisijem (preko Bologne) na krajnjem jugu Italije, a preko Udina s lukom Monfalcone te južnije, preko Padove, s lukom i LNG terminalom Ravenna.

Dio europskih koridora

Ta poljska luka u Gdanjskom zaljevu, u kojoj se dnevno pretovara teret iz i u pravcu skandinavskih i istočnobaltičkih zemalja te Nizozemske, Velike Britanije, ali i Sjeverne i Južne Amerike, dobila je na paneuropskom značenju (te je njeno proširenje bilo financirano i iz infrastrukturnih i regionalno-razvojnih europskih fondova) posebno u funkciji rasterećenja njemačkog autocestovnog prometa i luka.

Željeznički koridor Baltik-Jadran pak povezuje Gdanjsk s Udinama (preko Udina s lukama Trst, Monfalcone i Mestre), a u Villachu (Beljak) povezan je s Ljubljanom te preko nje s lukom Rijeka. Rijeka je autocestovno (i željeznicom, iako sporom) povezana sa Zagrebom i Budimpeštom (koridor 5b), iz koje obrnut smjer vodi navedenim poljskim lukama na Baltiku (te sjevernije, putem koridora 1a i 1b, prema Kalinjingradu, Vilniusu, Rigi i Helsinkiju), iako sam pravac leži na dijagonalnoj osovini koja se proteže od europskog jugozapada do Ukrajine.

Na karti paneuropskih željezničkih koridora (slični su i cestovni, osim još jedne vertikalne 'bretele', Budimpešta-Ploče) vidljivo je da oni u širokom luku zaobilaze hrvatska istočna tržišta, odnosno susjedne zemlje koje još uvijek nisu u EU, što je tema koja je nedavno revidirana na Bečkom summitu.

A s obzirom na to da su poveznice koje se tiču Hrvatske na vertikalnoj liniji (Beč, Budimpešta) sve redom dovršene, nejasan je ovakav iznenadan interes za multilateralnu platformu čiji su ciljevi već ostvareni i u praktičnom pogonu, odnosno zašto bi se Hrvatska trebala gurati u platformu čiji je već dio, pa makar rubni. A interes je takav da će predsjednica nazočiti i sastanku Višegradske skupine, kojoj pripadaju četiri zemlje osovine Baltik-Jadran: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska.

Prije osvrta na moguća šira značenja ‘plana Baltik-Jadran’ (sad već možemo izostaviti tu famoznu uspravnicu) valja se prisjetiti da između diplomacije i geopolitike postoje razlike, posebno vidljive kod multilateralnih platformi. Vizija diplomatske politike, kojoj je Grabar Kitarović vična, pretpostavlja da su savezi uvijek korisni i ‘kako god ispao neki politički projekt ili pothvat – ispao je uspješno’ (tim više ako se pritom mogu izvući osobni politički poeni).

Suprotno, geopolitika je 'zemljopisna svijest države' (cit. K. Haushofer) i u toj svijesti nema mjesta za interpretacije (i izvrtanje, bilo uljepšavajuće, bilo unakažavajuće), niti optimizma da će 'sve ispasti dobro', jer je ta svijest čvrsto zakačena za zemlju, njene elementarno-terenske oblike, položaj i racionalni ekonomski i sigurnosni interes.

Stoga geopolitika odobrava 'strategije' samo ako su one u skladu s tim opipljivim geopolitičkim elementima. Idealno bi bilo poznavati oba pristupa te iznaći pravilnu primjenu i ravnotežu, a ona međutim nije uvijek 'u sredini'. Geopolitički gledajući, pojas koji se proteže od Baltika prema Jadranu važan je i iz drugih razloga, prvenstveno sigurnosnih. Njih možemo razvrstati u tri kategorije.

Prvi faktor: Sigurnost energetske opskrbe

Sukobi u istočnoj Ukrajini i tenzija s Rusijom doveli su u pitanje sigurnost opskrbe putem ukrajinskog plinovoda. Ta nesigurnost ne pogađa naročito Hrvatsku, koja troši oko 60 posto vlastitog plina, ali se reflektira na cijeni, osim što posebno pogađa gotovo sve naše susjede (i one koji su u EU i one koji su izvan EU-a), kao i zemlje središnje Europe. Iz tih sigurnosnih razloga početkom ljeta odlučeno je i potenciranje podvodnog baltičkog plinovoda (Sjeverni tok 2), čije su dvije cijevi već u pogonu, kapaciteta 55 milijardi kubnih metara plina. Jačanje te rute, koja ionako premašuje njemačke potrebe, znači neovisnost o ukrajinskom plinovodu kojem istječe ugovor s Rusijom 2019.

Europa kontinuirano radi na Energetskoj uniji, zajedničkom energetskom tržištu, izrađuje studije prijenosne mreže, interkonektora i spremnika (kako za plin, tako i za struju, na način da svim članicama osigura opskrbu. Ne samo iz tog plinovoda, već i iz LNG terminala na Baltičkom moru. EU je izdvojio projekte od ‘zajedničkog interesa’ koji će biti financirani iz posebnih infrastrukturnih (CEF) fondova. U sigurnosni plan europske opskrbe plinom ušao je i LNG Krk (terminal za prihvat plina u tekućem stanju), CEF Energy (Connecting Europe Facility) trenutno financira studijsku fazu, početak izgradnje je predviđen do 2017, a na popisu ‘posebnog zajedničkog interesa’ nalaze se i drugi prijenosni ili interkonektivni projekti, među kojima su i oni u nečlanicama.

Te planove izrađuju stručnjaci, ne predsjednici država ili vlada. Vrijedi napomenuti da studije i pre-auditing projekata energetske, transportne i svake druge povezanosti vrednuje i (su)financira, kroz EBRD fond, i CEI (Central European Initiative), multilateralna politička platforma čije su članice sve srednjoeuropske zemlje (uključno s Ukrajinom i Bjelorusijom), Austrija, Italija te sve države jugoistoka Europe (uključno s nečlanicama), s izuzećem Grčke i Cipra. Zaključno, Hrvatska nema razloga za neki poseban strah, odnosno neki poseban ‘geopolitički interes’ za čvršće povezivanje od postojećeg, zbog stavke energetske sigurnosti.

Drugi faktor: Sigurnost migracija

Predsjednica je u pravu kad kaže da su nam države Višegradske skupine ‘slične po svojoj prošlosti, problemima, prirodnom okruženju’. Ali postoje i razlike, čak i među zemljama Višegradske skupine (V4). S aspekta ove stavke, Hrvatska je različita po tome što nije u Schengenu, a ove zemlje jesu. Ta differentia specifica čini da trenutni izbjeglički tokovi s Bliskog istoka ‘prirodno’ zaobilaze mediteransku Hrvatsku dok se u Mađarskoj podižu zidovi, a u Češkoj i Slovačkoj izmišljaju sva moguća i nemoguća opravdanja kako se ne bi riješili zahtjevi za azilom.

Dok takvo ponašanje ne završi (vrlo vjerojatno) pred Europskim sudom pravde zbog kršenja ljudskih prava (kao što je, u prošlosti, bila kažnjena Italija zbog odbijanja prihvata plovila s izbjeglicama nakon populističke odluke tadašnjeg ministra unutarnjih poslova). Još je veća razlika u tome što je Hrvatska iskusila ratne patnje i izbjeglištvo (i interno i vanjsko), a ove zemlje nisu, tako da su u Hrvatskoj razvijeni veći senzibilitet, razumijevanje i osjećaj dužnosti da se pomogne izbjeglicama.

Iako valja držati na umu da su zemlje Višegradske skupine itekako izložene migracijskim tokovima iz Ukrajine (oko 310.000 na vizi D u Poljskoj, na 38 milijuna stanovnika), u Ukrajini ne vlada opće ratno stanje, a ekonomski migranti iz nje imaju na raspolaganju legalan način ulaska (viza D) i ostanka u EU. Hrvatska bi se od ‘kulturoloških preferencija’, kakve populistički zazivaju konzervativci u ovim zemljama, trebala ograditi, kao i od vjerskih. Barem dok Ustav RH jamči slobodu vjeroispovijesti, a hrvatski predsjednici jamče poštivanje (a ne orbanizaciju!) hrvatskog Ustava.

Aspekt kulturno-vjerske netrpeljivosti najbolje se ogleda u brojkama: spontan prihvat u Poljskoj samo 60 sirijskih obitelji, koje su bile kršćanske, samo 765 riješenih zahtjeva za azilom u Češkoj u 2014, do stvarno sramne brojke od 14 prihvaćenih zahtjeva od njih 331 u Slovačkoj ili samo sedam posto riješenih zahtjeva u Mađarskoj u 2014.

Ogleda se i u antiimigracijskim kampanjama po medijima koje potiču upravo konzervativne i ksenofobične, krajnje desne političke struje (koje se međusobno čak i natječu u ovoj vrsti populizma, neovisno o tome što su uglavnom skupa na vlasti, što je tek zasebna priča, kojom se vrijedi baviti, naročito metodom usporedbe s različitim načinom kojim populističkim besmislicama ksenofobne desnice pristupa jedna Merkel).

Također, suvišno je naglašavati koliko je ovakav ‘kršćanski’ pristup udaljen od Papinog viđenja problema, jer je o kontinuiranim apelima za otvaranje humanitarnog koridora i prihvat izbjeglica iz Sirije već bilo spomena u sklopu moje ranije analize svježeg i inovativnog vatikanskog geopolitičkog viđenja globalnih problema.

Iz analize ove stavke vidljivo je da je hrvatski interes samo sljedeći: podržati prijedlog izmjene Dublinskog sporazuma u svrhu stvaranja ‘europskog statusa izbjeglice’, uz odbijanje nelegalnih ‘ekonomskih imigranata’, jer je od egzaltiranih i racionalnoj osobi nerazumljivih vjersko-kulturoloških konstrukta (koje očito ni sam Papa ne razumije) važnije zaštititi osobe koje bježe od nacifanatizma koljačke Islamske države.

Te osobe u nevolji su naši ‘braća i sestre’ po svim krizmama, a utočište koje im EU pruža ne podrazumijeva samo prava, već i dužnosti (poštivanje zakona, načela jednakosti, naročito one između spolova i sl.). Zaključno: osim ako Grabar Kitarović ne kontemplira mogućnost ‘orbanizacije’ Hrvatske (odnosno, kršenje prisege zaštite hrvatskog Ustava), ni ova stavka ne može biti razlogom približavanja Višegradskoj skupini.

Treći faktor: Vojno-teritorijalna sigurnost granica EU-a

Među najslabijim aspektima Unije je nepostojanje jedinstvene obrambene vojske, iako postoji platforme međusobne suradnju, pomoći itd. Na ‘osovini Baltik-Jadran’, vojske zemalja Višegradske skupine zasigurno imaju najsuvremenije zrakoplovstvo i opću obrambenu pripravnost. Sve su članice NATO-a, kao i Hrvatska, a s obzirom na prethodni posao hrvatske predsjednice, razumljiva je i njezina osobna slabost spram tako revnih članica.

Međutim, ne bi trebala miješati svoju osobnu slabost na zveckanje oružja i fotosetove u mimetičkoj uniformi s vojno-geopolitičkim interesom Republike Hrvatske i Europske unije. Ako ništa, iz poštovanja spram hrvatskih vojnika i vojnikinja, čiji je ona vrhovni zapovjednik u slučaju rata. Rata s kim i pod čijim vrhovnim zapovjedništvom? Europski limes s Rusijom je notorna, koliko vječna zagonetka, da ne koristim izlizani termin ‘pod izgradnjom’ (under construction), koji također, ako se u njega ozbiljno udubimo, teži ‘vječnom karakteru’.

Ovom konstatacijom ne želim umanjiti potencijalne opasnosti, pa i osjećaj određene ‘ugroženosti’ za zemlje na realnom ‘limesu’, kao što su Latvija, Litva i Estonija, da i ne spominjem arktičko-atlantske provokacije ruskog zrakoplovstva (sigurno osjećene u skandinavskim zemljama, među kojima Švedska nije u NATO-u, a Norveška nije u EU).

Ovo je zapravo jedina stavka zbog koje bi Hrvatska imala interes (ali samo zato što je članica EU-a i NATO-a, tj. u svrhu zaštite članica EU-a, a ne zato što je RH imalo ugrožen, jer nije) za neki veći angažman na osovini Baltik-Jadran. Iz tog razloga je interesantno uvlačenje vojno neutralne Austrije (koja će takva i ostati, radeći za mir i vlastitu neutralnost) i izostavljanje (za vojne egzaltacije apsolutno nezainteresirane) članice NATO-a Italije u popisu ‘osovine Baltik-Jadran’.

Što to sve znači za Hrvatsku

Uz priznanje da ova stavka može imati nekog racionalnog temelja, valja primijetiti da predsjednica trenutno hoda po rubu geopolitičke decentnosti i da je vrijeme da joj to netko otvoreno i kaže. A ako pak drži na umu da Hrvatska nikad nije imala referendum o pristupu NATO-u te da mirno možemo ostati i na ‘vodoravnoj osovini’ s našim susjednim zemljama na zapadu (Austrija, Italija i Slovenija), kao i onima istočno, koje nisu u EU (jer su nam tamo tržišta), kad bude govorila na sastanku Višegradske skupine (ima li nade da će ih prijateljski iskritizirati zbog populističkog načina kojim tretiraju temu izbjeglica?), a još više na neformalnom sastanku u New Yorku koji je najavila, koristeći godišnju konferenciju Skupštine UN-a, a u okviru koje je Ban Ki-moon zakazao i izvanrednu sjednicu šefova vlada i država na temu izbjeglica te općenito migracija i situacije na Bliskom istoku.

I s obzirom na važnost ove teme, bilo bi korisno da javnost i ranije najzad sazna kakvi su uopće njezini mišljenje i stav, neovisno o stavovima zemalja Višegradske skupine. Ako njezino nastojanje da Hrvatsku uplete u ‘osovinu’ znači konkretan pokušaj da se te zemlje ‘redimenzioniraju’ u njihovim paranojama, mislim da bi joj hrvatski građani trebali dati podršku.

Međutim, njen curriculum, te neke parvenue-karakteristike u pristupu multilateralama, čine izglednijom perspektivu da će hrvatska javnost biti predmetom manipulacija i po društvo nezdravih (nedemokratskih) impulsa.