PROFESOR SECIRAO STANJE

Boljke zbog kojih je Hrvatska zemlja u kojoj se ne rađaju djeca, već se iz nje bježi

16.01.2016 u 08:00

Bionic
Reading

Odlaze li mladi i stručni ljudi iz Hrvatske samo zbog nedostatka posla ili su na takvu odluku prisiljeni i iz drugih razloga? Kakav je model moguće primjeniti kod nas kako bi se smanjio broj nezaposlenih? Zbog čega se rijetki školuju za obrtnike? To su samo neka od pitanja o kojima smo razgovarali sa stručnjakom za radno pravo dr.sc. Mariom Vinkovićem, profesorom Katedre radno-pravnih i socijalnih znanosti osječkog Pravnog fakulteta, čiji je fokus rada usmjeren na ekonomska i socijalna prava, probleme diskriminacije i ravnopravnosti spolova u radnom pravu, ali i europsko i međunarodno radno pravo

'Ako Hrvatskoj nedostaju liječnici, onda je jasno da oni ne odlaze samo zato što ovdje ne mogu dobiti posao, nego su u pitanju drugi razlozi pored materijalnih', ilustrira problem Vinković.

Demotivacija i nepoznavanje u vlastitom radnom okruženju, smatra ovaj stručnjak, značajan su faktor odlijeva mladih. Oni bi se u radnom okruženju u kojem počinju raditi trebali osjećati prihvaćeno.

'Ne odlaze mladi ljudi i stručnjaci samo zato što ovdje ne mogu pronaći posao, nego i zato što nisu naišli na odgovarajuću pažnju i primitak radne sredine u koju su došli, bilo zbog kulture senioriteta ili nesposobnosti da se nametnu svojim znanjem, vještinama ili činjenicom da je zapravo riječ o okruženju u kojem se njeguje nezdrava poslovna kultura', tumači ovaj stručnjak za radno pravo.

Zbog neodgovarajućeg pravnog okvira i nedovoljne stimulacije, strukovno obrazovanje i obrtnička zanimanja u Hrvatskoj su dovedeni pred sam krah.

'Ako destimuliramo kvalitetne obrtnike da budu mentori i obrazuju buduća obrtnička zanimanja, onda je jasno da je u tom pogledu sudbina takvih zanimanja u Hrvatskoj zapečaćena. Moramo biti kadri identificirati naše poteškoće, vidjeti što prema obrazovnoj strukturi naših nezaposlenih osoba jesu neuralgične točke i prema toj obrazovnoj strukturi kreirati odgovarajuće programe i relativno prilagodljiv pravni okvir', sugerira Vinković.

Smatra kako prema tim zanimanjima postoji negativan društveni tretman, pa i percepcija u javnosti. On ne vidi ništa sporno u tome da se netko obrazuje za vrsnog majstora, obućara, krojačicu, frizera, kozmetičarku ili vodoinstalatera.

'Prema svojim kapacitetima i sklonostima ljudi moraju biti svjesni što u životu mogu obavljati i kakvu školu mogu upisati. Kod nas, na žalost, očito društvo kao takvo nedovoljno cijeni obrtnička i stručna zanimanja zbog čega je za njima i slabiji interes. Svi polaze od toga da bi radije radili u državnom ili javnom sektoru, nekom uredskom poslu po mogućnosti', navodi Vinković.

Modele za smanjivanje nezaposlenosti nije moguće kopirati iz nekakve druge države.

'Ne možemo njemačka pravila preslikati u Hrvatsku ako to ne odgovara hrvatskim okolnostima. Mi moramo biti sposobni identificirati naše poteškoće i otvorenim problemima pristupiti kreativno crpeći znanje i iskustvo iz mogućih komparativnih sustava i modela. No, oni ipak moraju biti prilagođeni našim specifikumima. Smjerokaze možemo identificirati u cijelom nizu zemalja u okruženja. To je jedan kompleksan mehanizam osmišljavanja takvih politika i pristupa tome', govori za tportal.

Pod tim svakako misli i na sređivanje kurikuluma hrvatskog srednjoškolskog i obrazovanja na sveučilišnoj razini jer je to tek prvi korak, smatra Vinković, identificiranja što želimo unutar hrvatskog kvalifikacijskog okvira, što su standardi zanimanja, koje izlazne kompetencije treba imati svako pojedino zanimanje radi stjecanja određene diplome.


'Svaki novi ministar rada morat će identificirati područje kojim se misli više baviti, na koje će se orijentirati. Međutim, neka od ovih pitanja moraju se raditi i u koordinaciji s drugim ministarstvima, poput obrazovanja, socijalne politike, zaštite mladih, ovisno o tome kakva ćemo ministarstva imati nakon konstituiranja vlade. Riječ je o problemu koji zahtjeva interdisciplinarni pristup u kojemu treba angažirati i Ministarstvo poduzetništva, obrta i rada', napominje Vinković koji kaže kako nije pristaša 'gorućih problema' jer to smatra floskulom i sintagmom iza kojih često ništa ne postoji

Po njegovu mišljenju postoji cijeli niz otvorenih pitanja kojima treba posvetiti pozornost.

'Jedan mladi radnik od 25 godina koji ode iz Hrvatske ne znači samo gubitak toga radnika i gubitak materijalnih izdataka koje je država imala za njegovo školovanje. To znači i odlazak troje ili četvero drugih jer će on svoju obitelj zasnovati negdje dalje gdje će odgajati svoju djecu. To je, između ostaloga, i problem koji produbljuje poteškoće depopulacije u Hrvatskoj', tumači.

Slično je i s promoviranjem prava žena i njihovom zaštitom na tržištu rada, stimuliranju majčinstva na odgovarajući način, a ne uvođenjem majke-odgajateljice, jer je to protivno europskim standardima.

'Netko tko o tome priča, nije upućen u europske politike i ravnopravnost. Stoga postavljam protupitanje, ako ćemo imati majku-odgajateljicu, zašto ne bi imali i oca-odgajatelja, ako smo za ravnopravnost spolova? Dakle, moramo pojačati mrežu dječjih vrtića, stimulirati majke na način povećavanja porodiljnih naknada za vrijeme rodiljnog dopusta i u tom smislu kreirati naše politike, a ne uvesti status majke-odgajateljice i misliti kako će se roditi 10.000 nove djece zbog toga', kaže on.

Mišljenja je kako tijekom vremena u kojem se koriste prava na ime majčinstva i roditeljstva treba osmišljavati politike koje će stimulirati parove da imaju djecu, a poticanje podrazumijeva da imaju kome povjeriti svoju djecu na čuvanje i odgoj koji će im biti po odgovarajućoj cijeni ili da ne padnu u siromaštvo kada se odluče zasnovati obitelj i imati djecu. Istovremeno treba jačati i cijeli niz drugih mjera kako bi postojala dva hranitelja u obitelji, jer tko će se odlučiti s jednim poslom i jednim djetetom kojega već imaju, odnosno nezaposlenom suprugom, na još jedno dijete. Rijetko tko', zaključuje ovaj stručnjak radnog prava.