Tu temu nedavno je na od ideologije operiran način potaknula knjiga skupine autora pod nazivom 'Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih'. Izdavač je CROSOL - Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske, a za nju imaju u prošlosti daleko bliži povod od onoga koji seže u šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, kad je Jugoslavija u nesvrstanima vodila jednu od glavnih riječi. Pogled nesvrstanima nameće aktualna hrvatska i međunarodna svakodnevica.

Riječ je o novom političkom kontekstu, točnije, odluci OECD/DAC-a od listopada 2011., po kojoj je Hrvatska izbrisana s liste zemalja primateljica međunarodne pomoći, te tako, koliko god to građanstvu na rubu egzistencije izgledalo nerealno i groteskno, ušla je u kategoriju zemalja donatorica. To pak podrazumijeva preuzimanje obveza u području kreiranja politike međunarodne razvojne suradnje, ali i osiguravanja odgovarajućih resursa za njezinu provedbu. Vijest nije toliko crna koliko se na prvu čini jer je time Hrvatska nakon dugih 20 godina ratne i postratne obnove dobila priliku krenuti s razvojem svoje politike međunarodne razvojne suradnje i aktivnijim uključivanjem u takve europske politike. Iskustvo rata može postati svojevrsna strateška prednost Hrvatske u međunarodnim razvojnim politikama, ali, tvrde u CROSOL-u, nije jedini temelj iz kojega možemo graditi vlastite politike suradnje.

Gordan Bosanac, urednik knjige ističe kako je danas u potpuni zaborav pala činjenica da je Hrvatska u okvirima bivše Jugoslavije stekla ogromno iskustvo međunarodne suradnje baš preko Pokreta nesvrstanih. Kako je uopće došlo do ideje za pisanjem knjige o nesvrstanima i međunarodnoj suradnji u doba kad se Hrvatska odavno svrstala u Europsku uniju i NATO? Kako govoriti o naslijeđu Pokreta nesvrstanih u trenutku kad je ono najvećem dijelu građanstva ili nepoznato ili je na njega nalijepljena etiketa 'zločinačkog režima', što je također, jedna od etiketa koja se spominjala na spominjanom činovničkom memorandumu MVEP-a. O tome smo razgovarali s urednikom i aktivistom Bosancem i dr. sc. Biserkom Cvjetičanin, znanstvenom savjetnicom u Institutu za razvoj i međunarodne odnose.

'Ideja za knjigu nastala je u razgovoru s kolegicom Marinom Škrabalo kada smo osnivali Platformu za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske (CROSOL) - mrežu organizacija civilnog društva iz Hrvatske koje pružaju razvojne projekte u inozemstvu. Sjetili smo se kako Hrvatska ima i ogromno iskustvo međunarodne razvojne suradnje kroz Pokret nesvrstanih. Zbog površnih političkih predrasuda to iskustvo, a tu govorimo primarno o ljudima i projektima koji su sudjelovali u provedbi međunarodnih projekata, gotovo da su pali u zaborav. Napravili smo inicijalno mapiranje nekih od projekata i ubrzo otkrili da su stručnjaci iz Hrvatske, iz različitih segmenata društva - od kulture, preko obrazovanja do arhitekture, energetike i građevine provodili fantastične razvojne projekte te da je tadašnja Jugoslavija, a time i Hrvatska kroz međunarodne razvojne projekte bila jedna od prepoznatljivih čimbenika u međunarodnim odnosima', kaže Gordan Bosanac naglašavajući kako se njemu i suradnicima učinilo 'besmislenim i podlim da se to iskustvo brojnih znanstvenika i stručnjaka izbriše i zaboravi zbog jeftinog politikantstva'.

U novije vrijeme, kada se Europska unija u vanjskim odnosima snažno orijentira prema strateškim partnerima – zemljama članicama Pokreta nesvrstanih na drugim kontinentima (primjerice, Meksiko, Indija, afričke zemlje), Hrvatska bi mogla imati šansu da u zajedničkoj suradnji na novim razvojnim projektima intenzivnije sudjeluje sa svojim znanjem, iskustvom, kompetentnosti, smatra Cvjetičanin
U novije vrijeme, kada se Europska unija u vanjskim odnosima snažno orijentira prema strateškim partnerima – zemljama članicama Pokreta nesvrstanih na drugim kontinentima (primjerice, Meksiko, Indija, afričke zemlje), Hrvatska bi trebala iskoristiti šansu i uključiti se u razvojne projekte, smatra Cvjetičanin

Rezultat je knjiga u kojoj se Hrvatska na simboličan način prisjeća ne samo nekih od velikih projekata provedenih kroz Pokret nesvrstanih nego joj se nudi mogućnost da propita do koje mjere suvremene politike međunarodne razvojne suradnje možemo graditi na nasljeđu nesvrstanih. Pritom, pri stvaranju knjige, kaže Bosanac 'ni animoziteta nije bilo onoliko koliko bi se očekivalo'.

'Doživjeli smo tek jednu negativnu reakciju od jednog predstavnika MVEP-a (čiji je tekst nekako došao do vas). No ne treba generalizirati jer u MVEP-u ima i ljudi koji nisu opterećeni prošlošću već im je stalo da RH ponovno bude prepoznata u međunarodnim odnosima kao zemlja s kvalitetnim politikama međunarodne razvojne suradnje. Sve ostale reakcije bile su redom jako pozitivne, vidjelo s to i po tome jer je na promociji bilo ljudi iz MVEP-a', kaže Bosanac.

Po njemu cilj ovog pilot-istraživanja nije bilo buđenje neke nostalgije ili uspoređivanja je li nekad bilo bolje ili gore nego danas, nego ukazivanje na to  da u Hrvatskoj postoji jako duga tradicija na koju svi možemo biti ponosni i koja nam može biti inspiracija za buduće politike. Pritom ističe Bosanac nije sporno da je Pokret nesvrstanih imao je i dobrih i loših strana.

'Mnogi zaboravljaju da on i danas postoji i da je RH danas promatračica u Pokretu nesvrstanih. Nema sumnje da nam je on pomogao prilikom izbora RH kao nestalne članice u Vijeću sigurnosti 2008. - 2009.', kaže Bosanac.

Dr. sc. Biserka Cvjetičanin iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose govoreći o sadržaju i projektima s kojima se knjiga bavi kaže: 'U knjizi Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih posebno bih istaknula znanstveno-istraživački projekt o Novom međunarodnom ekonomskom poretku (NMEP) koji se provodio tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zasluga je nesvrstanih zemalja i njihove snažne političke angažiranosti da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija na VI specijalnom zasjedanju 1974. usvojila Deklaraciju o uspostavljanju Novog međunarodnog ekonomskog poretka i time ponudila svim zemljama svijeta platformu za stvaranje novih ekonomskih i socijalno pravednijih odnosa kao dijela borbe za mir i ravnopravnu suradnju na globalnoj razini. Svjesni potrebe za radikalnim promjenama, znanstvenici triju instituta – Instituta za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu, Instituta za zemlje u razvoju u Zagrebu (danas Institut za razvoj i međunarodne odnose - IRMO) i Centra za proučevanje sodelovanja s deželami v razvoju u Ljubljani osnivaju 1982. konzorcij 21 instituta koji istražuju fenomene globalizacije na svim razinama i obuhvaćaju niz područja, primjerice, privredu, transfer tehnologije, okoliš, pravne aspekte novog poretka, obrazovanje, kulturu i komunikacije'.

404556 ,391745,389370 ,287751
Dr. sc. Cvjetičanin ističe kulturnu dimenziju razvoja koja postaje integralni element opće ideje o NMEP-u koji teži širenju spoznaje da kulturološki pristup omogućuje cjelovito sagledavanje položaja čovjeka i suvremenih društava te da se kulturnom suradnjom afirmiraju najrazličitiji pristupi i povijesna iskustva svih kultura. Bosanac pak naglašava kako knjiga obrađuje samo nekoliko projekata, a postoje još brojni drugi. Primjerice, radi se o ulozi današnjeg Instituta za razvoj i međunarodne odnose koji je startao kao Institut za proučavanje Afrike 1963. Kroz institut se provodila nevjerojatna znanstvena suradnja sa znanstvenicima iz zemalja Pokreta nesvrstanih, ali i šire.

'Obradili smo i primjer izgradnje hidroelektrane Haditha u Iraku koju je izgradila današnja Končar Grupa Hrvatska i koja je i danas u pogonu. Od posebnog je značaja primjer razvoja hrvatskog modela liječenja dijabetesa koji je razvila Sveučilišna klinika za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma 'Vuk Vrhovec'. U knjizi se također nalazi i tekst o urbanističkim projektima koje su provodili hrvatski arhitekti i urbanisti. Konačno, jedan tekst govori o stipendiranju stranih studenata i stručnjaka kroz sveučilišta', ističe Bosanac.
Gordan Bosanac, urednik knjige ističe kako je danas u potpuni zaborav pala činjenica da je Hrvatska u okvirima bivše Jugoslavije stekla ogromno iskustvo međunarodne suradnje baš preko Pokreta nesvrstanih.
Gordan Bosanac, urednik knjige ističe kako je danas u potpuni zaborav pala činjenica da je Hrvatska u okvirima bivše Jugoslavije stekla ogromno iskustvo međunarodne suradnje baš preko Pokreta nesvrstanih.
Na koji način suvremena Hrvatska može koristiti ta iskustva? Nije li to utopija u situaciji u kojoj je danas svijet, ali i međunarodna pozicija Hrvatske. Mi smo članica NATO-a i EU-a, je li moguće u tom kontekstu provoditi suradnju na konceptu nesvrstanosti? Za oboje sugovornika to nije utopija nego je čista – realnost, temeljena na međunarodnim ciljevima.

'Svjetska zajednica u prvoj je godini realizacije dugoročnih ciljeva Agende/strategije održivog razvoja do 2030. koja je pod naslovom Transformirajmo naš svijet (Transforming Our World) službeno usvojena na UN-ovom summitu u New Yorku krajem rujna 2015. Posljednji, sedamnaesti cilj Agende, odnosi se na implementaciju i revitalizaciju svjetskog partnerstva za održiv razvoj, partnerstva koje treba djelovati u duhu globalne solidarnosti, povezujući vlade, UN i druge međunarodne vladine i nevladine organizacije, civilno društvo, privatni sektor, u jačanju suradnje i razvoja. A upravo je 17. Ministarska konferencija Pokreta nesvrstanih, održana 2014. u Alžiru, bila posvećena temi jačanja globalne solidarnosti za mir i blagostanje u svijetu koje važnost ističe i Hrvatska, danas u statusu promatrača u Pokretu. Zaokupljenost Hrvatske primanjem u Europsku uniju velikim je dijelom (ali nikako jedini!) razlog da su suradnja i aktivnosti s Pokretom nesvrstanih zanemareni u posljednja dva i pol desetljeća. U novije vrijeme, kada se Europska unija u vanjskim odnosima snažno orijentira prema strateškim partnerima – zemljama članicama Pokreta nesvrstanih na drugim kontinentima (primjerice, Meksiko, Indija, afričke zemlje), Hrvatska bi mogla imati šansu da u suradnji na novim razvojnim projektima intenzivnije sudjeluje sa svojim znanjem, iskustvom, kompetentnosti. U tom smislu ne vidim nikakvu utopiju, naprotiv', kaže dr. sc. Cvjetičanin i dodaje kako međusobno povezivanje nesvrstanih zemalja, nije bio samo izraz njihove sve veće odgovornosti za vlastiti razvoj već prije svega za rješavanje razvojnih pitanja na svjetskoj razini.

Josip Broz Tito predsjedao je prvom konfrencijom Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961.
Josip Broz Tito predsjedao je prvom konferncijom Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961.
'Analize ekonomskih, društvenih i kulturnih promjena u svijetu pokazuju da se razvojni jaz produbljuje, da se - prema podacima koje objavljuje međunarodna filantropska organizacija Oxfam – rastuća nejednakost ogleda i u činjenici da je u 2014. 100 najvećih milijardera posjedovalo četiri puta veću sumu od one koja bi omogućila iskorjenjivanje siromaštva i gladi u svijetu te da je nejednakost najveći rizik koji su prijetnja globalnom društvu. Transformirajmo naš svijet, da se još jednom pozovem na Agendu UN-a, znači transformirati naše ekonomije, naš okoliš, naša društva, znači uspostaviti nova partnerstva, koristiti ljudske sposobnosti u vođenju dijaloga i zajedničkog rada, kao i u provedbi međunarodne razvojne suradnje o kojoj govori ova knjiga, umjesto prijetnji i izazivanja sukoba i ratova. A to uočavanje zajedničkih razvojnih pitanja pripada i Europskoj uniji, i Pokretu nesvrstanih pa ako hoćete i NATO-u, i mnogim drugim organizacijama u svijetu', zaključuje dr. sc. Cvjetičanin.

Bosanac pak na pitanje na koji način suvremena Hrvatska može koristiti ta iskustva u procesu međunarodne razvojne suradnje i kako u suvremenom kontekstu provoditi suradnju na konceptu nesvrstanosti kaže.

'Činjenica je da se je svijet izmijenio, da je RH danas članica NATO-a i EU-a i u tom kontekstu ne treba sanjariti o Pokretu nesvrstanih kakav je on bio u prošlom stoljeću već tragati za novim oblicima međunarodne suradnje koji bi se mogli nositi s brojnim društvenim nepravdama koje se danas događaju u svijetu. Danas više nema hladnoratovske podjele, ali ljudi koji se bave međunarodnim odnosima govore o drugim vrstama podjela, neki čak i o sukobima civilizacija. Brojni ljudi koji i danas žive i rade u RH aktivno su radili na raznim projektima međunarodne suradnje i imaju brojne individualne kontakte u zemljama koje su i danas top teme EU vanjske politike - od zemalja Afrike, do zemalja Bliskog istoka i šire. Ne smijemo zaboraviti da Hrvatska nije opterećena kolonijalnom prošlošću i da nam može biti strateška prednost da nas se u tim zemljama još uvijek doživljava kao prijateljsku zemlju. Kada su izbjeglice prolazili kroz RH, većina njih neko znanje ili sjećanje o Hrvatskoj ima kroz projekte razvojne suradnje. Zato bi baš RH mogla biti vjerodostojan predstavnik EU-a u kontaktima s tim zemljama. Činjenica da je gospodin Mimica trenutačno povjerenik EU-a za razvojnu suradnju dodatna je prilika. Mislim da naša diplomacija tu poziciju premalo koristi pogotovo kada pogledamo proračun ove Vlade koji je gotovo pa izbrisao sektor za međunarodnu razvojnu suradnju u MVEP-u', zaključuje Bosanac.

Po njemu danas više nije pitanje 'nesvrstavanja' nego više pitanje 'svrstavanja' na poziciju kritike vođenja politika koje produbljuju društvene neravnopravnosti, generiraju siromaštvo i oživljavaju kulturno-rasne podjele na zemlji. Svjetska financijska kriza prokazala je brojne probleme u manjku nadzora nad financijskim sektorom koji je više nego ikada nekontrolirano globaliziran i očito generira duboke nejednakosti.

'Otpori takvim nepravdama već se javljaju. Oni možda neće biti artikulirani međudržavnim savezništvima već različitim oblicima građanskih solidarnosti', kaže Bosanac.

Hrvatska je u zadnjih 25 godina stvorila premalo novih, a olako se odrekla previše starih prijatelja

Pitanja vezana uz povijesne okolnosti djelovanja Pokreta nesvrstanosti, kao i tretman tog dijela hrvatske povijesti u javnosti i službenoj politici postavili smo i dr. Hrvoju Klasiću, povjesničaru mlađe generacije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Kako kao povjesničar ocjenjujete razdoblje nesvrstanosti?
Nesvrstanost kao pojam i Pokret nesvrstanih kao institucionalno utjelovljenje tog pojma predstavljaju jedan od najzanimljivijih fenomena Hladnog rata. Nakon završetka Drugog svjetskog rata započinje proces dekolonizacije u kojem je velik broj azijskih i afričkih zemalja dobio slobodu i neovisnost, ali i brojne naslijeđene probleme. Siromaštvo, ekonomska zaostalost, nedostatak stručnih kadrova samo su neke od teškoća s kojima su se novonastale države suočavale. Uza sve to, našle su se u svijetu politički, vojno i ekonomski podijeljenom između dva bloka. Najjednostavnije rješenje bilo je prikloniti se jednom od postojećih. Međutim, teško izborena sloboda sugerirala je i drugačije razvojne putove. Modus operandi pronađen je upravo u povezivanju s onima sa sličnim iskustvima i sličnim problemima. Tako kreće okupljanje i suradnja zemalja koje nisu htjele biti pasivni i neutralni, već aktivni ali (blokovski) nesvrstani igrači na međunarodnoj političkoj sceni.
Može li se nesvrstanost svesti pod 'jugoslavenstvo, komunizam i sudioništvo s terorizmom', kako se u kuloarima današnje službene politike o njoj govori? 
Tema nesvrstanosti u zadnjih 25 godina jedan je od najboljih primjera diletantskog, površnog i što je najgore dnevnopolitički motiviranog pristupa temama iz povijesti. Razdoblje Hladnog rata vrlo je kompleksan period koji uključuje brojne sudionike, procese, ličnosti i događaje, i nemoguće ga je analizirati crno-bijelom optikom. Jesu li demokratske zemlje dobri, a nedemokratske loši momci? Ako se složimo da su kršenja ljudskih prava i sloboda, vojne intervencije na druge zemlje, nezakonita smjenjivanja zakonito izabranih političara, podupiranja terorističkih aktivnosti…ono što pripisujemo lošima, vlade SAD-a, Francuske ili Velike Britanije bile bi u velikom problemu. Kada je u pitanju socijalistička Jugoslavija, površnost, selektivnost i tendencioznost još su veći problem. Ta zemlja koja je svojim unutrašnjopolitičkim razvojem i međunarodnim položajem izazivala i izaziva interes svjetskih povjesničara, političara, ekonomista i ostalih intelektualaca, ne može se promatrati isključivo kroz Bleiburg, Goli otok ili aktivnosti sigurnosnih službi. To bi bilo isto kao da se SAD promatra isključivo kroz rasizam prema Afroamerikancima, ulogu CIA-e u rušenju legalno izabranih vlada u Iranu i Čileu ili vojnu agresiju na Vijetnam. Upravo uloga i značaj Jugoslavije u nastanku i razvoju Pokreta nesvrstanih ukazuju na brojne specifičnosti u spomenutom periodu. Prvo, Jugoslaviju je zbilja malo toga povezivalo s afričkim i azijskim zemljama, pa se ipak nametnula kao ključni faktor Pokreta. Drugo, činjenica što su Jugoslavija i neke druge zemlje bile komunističke, nije sprečavala brojne nekomunističke zemlje da igraju važnu ulogu u Pokretu. Treće, Pokret nesvrstanih nije bio homogena i monolitna zajednica. Nerijetko se dešavalo da između zemalja članica vlada otvoreno neprijateljstvo, a ni ratovi nisu bili rijedak slučaj.
Držite li da je Hrvatska odbacivanjem sljedništva olako odustala od potencijala nesvrstanosti?
Hrvatska je 1991. postala neovisna država s jasnim vanjskopolitičkim ciljem usmjerenim k euroatlantskim integracijama. Međutim, na tom putu nije se trebalo odricati nijednog saveznika i prijatelja. Mislim da su mogućnosti koje je otvarala činjenica da je Hrvatska jedna od slijednica Jugoslavije, da je Tito kao jedna od ključnih figura Nesvrstanih bio Hrvat, mogle biti puno bolje iskorištene. Ono što je najvažnije, deseci hrvatskih firmi sklapale su milijunske poslove u tim zemljama, tisuće hrvatskih radnika zarađivalo je iznose višestruko veće od onih koje su mogli zaraditi na domaćem tržištu, naši stručnjaci tamo su uvijek bili visoko cijenjeni. Ako uza sve to uzmete u obzir da su neke od tih zemalja u međuvremenu postale nezaobilazni igrači na svjetskom tržištu (npr. Indija, Katar, Singapur, Saudijska Arabija, Iran, Angola...), i da s njima itekako rado posluju najjače države na svijetu, žal za propuštenim još je veći. Tražiti izliku u tome da su neke od članica Nesvrstanih nedemokratske, totalitarne ili da pomažu terorističke organizacije potpuno je nerazumijevanje svijeta u kojem živimo. Svi oni koji razloge nesuradnje s Pokretom nesvrstanih opravdavaju moralnim načelima, možda bi s moraliziranjem trebali prvo započeti u vlastitom poslovnom okruženju.
Kako biste ocijenili odnos prema političkom konceptu nesvrstanosti, kad je posrijedi službena politika  u Hrvatskoj?
Općenito, kada je u pitanju vanjska politika, čini mi se da Hrvatskoj i ljudima koji ju vode nedostaje jasna strategija, ali i vizija. Ne može naš cilj biti samo slušati ono što kažu veći i jači, ili glasati onako kako glasa većina. Naravno da je ponekad oportuno i mudro i tako se ponašati. Međutim, upravo nam jugoslavenski primjer pokazuje da i male zemlje, gospodarski nerazvijene, bez naftnih izvora i nalazišta zlata i dijamanata, mogu postati važan faktor na međunarodnoj političkoj sceni. Učiti na dobrim primjerima, ispravljati pogreške i izvlačiti pouke iz prošlosti normalan je tijek događaja. Tako se ponašaju sva pametna društva. Ona manje pametna svaku promjenu vlasti doživljavaju kao nultu godinu. I tako, dok jedni nezadrživo napreduju, drugi stalno počinju ispočetka. Problem je samo što vas na svakom početku ne čekaju nužno svi stari prijatelji. Nažalost, čini mi se da je Hrvatska u zadnjih 25 godina stvorila premalo novih, a olako se odrekla previše starih prijatelja. I, ne, nije problem u tome što danas kada putujete po Aziji i Africi većina ljudi nikad nije čula za Hrvatsku. Niti to treba patetično uspoređivati s periodom kada su u istim tim zemljama gotovo svi znali za Jugoslaviju, i pogotovo za Tita. Umjesto neprincipijelnog moraliziranja mudra politika podrazumijevala bi pragmatizam koji se ne kosi s nacionalnim interesima. Kada je 1968. američki državni podtajnik američkom predsjedniku Lyndonu Johnsonu trebao argumentirati zašto SAD treba nastaviti ekonomsku suradnju s jednom komunističkom zemljom poput Jugoslavije, svoj dopis kratko je i jasno zaključio riječima: 'In brief, it is good foreign policy and good business'.