ŠIBENSKO LJETO NA NAJJAČE

Zalomio sam u Azimutu i skužio zašto je važno imati kratku kosu i bijele zube

17.09.2016 u 20:19

Bionic
Reading

Jučer sam bacio završnu banjadu u pozdrav ljetu. To je to. Dolaze oblaci, kiša, nevere. Jako jugo propuhalo je Šibenik i dovjetrilo sa sobom suludu kombinaciju ljudi u neposrednu blizinu Azimutova šanka. Trebala je ovo biti kolumna o samozatajnom Šibenčaninu koji henga sa Samuelom L. Jacksonom, Bradom Pittom, Gorbačovom, LL Cool Jayom, ali Tomi želi ostati sjenka na zidu. Zato je tu dugonoga Sandra koja ne priznaje tipove kojima raste previše kose i zubi im ne svijetle u mraku. Azimut, petak navečer, tko se skrio magarac je bio

Jedan od likova koji su tragično propustili jučerašnju akciju je Zigi. Zigija znate, samo što je tip u međuvremenu promijenio ime i lični opis. Moj eksperimentalni picolovac kojeg sam medijski zloupotrijebio pred nekoliko mjeseci, ta kovrčava lopta na pola puta između jazavčara i ovčara, u Šibeniku se istesao do krajnjih granica psećeg seksipila. Trči, skače, druška se bezobzirno, sada s četiri kile manje. Pčelica zarobljena u tijelu psa. Znao sam da nikad neće biti purgera od njega dok se tromo klatio po pustopoljinama Krivog puta i Alcatraza. Čekam da mi počne hvatati orade i piceve. Ako Dalmacija to čini od pasa, zamislite što tek čini ljudima.

Nego, sjedim kontemplativno za Azimutovim šankom, častim Radeta neizbježnom Senzacijom, pokušava mi uvaliti Tic Tac s onim sretno vragolastim smiješkom na licu 'aaaa, znam da će te puknuti, ha ha, jesam ti rekao, ovo je bomba stari... ' kad s druge strane dolazi neki tihi tip i pita može li se sjesti. Pet minuta kasnije i krcat sam informacijama. Tomi živi u LA-u, producent, fotograf, glazbenik, rodom iz Šibenika s ćaćine strane. Živi u Americi već 20 godina. Vidio sve, sreo svakog, ali mu šibenski gen ne da mira dok hoda po Sunset Bulevaru gore dolje, henga s celebsima i pokušava razgovarati s napušenim Brad Pittom. Dolazi, navraća, planira ostati među Hrvatima.

Kažem mu, hajde da složim neki tekst o tebi. Usporedi mi život u LA-u i kod nas, koji je to magnetizam koji te dovodi ovdje, što bi poručio nepreglednoj procesiji dvadesetgodišnjaka koji piče u emigraciju. Ideja mu se ne sviđa pretjerano. Kužim ga. Senzitivan lik. Svira klavir po dva tjedna zatvoren u sobi na Pagu. Šeta stražnjim ulicama. Sjedi i promatra. Mirni Amerikanac. Svejedno, kaže mi da bi svima poručio da odu. Da shvate otkud dolaze. Da shvate što je bitno. Da zarade lovu. Jer, nećemo se lagati. Ako nisi švorc, Hrvatska je endemski dobra destinacija.

Tomi vadi mobitel, da vizualno poprati priču o svom životu. Vidim ga u društvu Samuela L. Jacksona, LL Cool Jaya, Gorbačova, fotka po glam partijima, zadnje je bio na 25. obljetnici braka Magic Johnsona u St. Tropezu gdje je košarkaški čarobnjak zakucao svojoj ženi 24-karatni dijamant u sedmeroznamenkastoj protuvrijednosti. Kaže mi, to ti je fascinacija na prvu, a onda i nije nešto. Najdraže mu je kad sjedne u konobu na Varoši, taman pored spomenika žrtava iz Drugog svjetskog rata gdje je upisano ime njegova strica, ako se dobro sjećam.

Sa 16 godina je otišao u Michigan iz Zagreba na razrednu razmjenu. Progurao se na koledž uz par stipendija, završio poslovnu ekonomiju. Pita me jesam li gledao 'Vuk s Wall Streeta'. E, tako sam upravo živio. Kolege bi započinjale dan s par crta bijelog. Bilo je suludo. Mogao si zaraditi milijun dolara u jako kratkom vremenu. Ovih dana Tomi dovodi američku ekipu serijala o automobilima. Radit će epizodu o Rimcu u sv. Nedjelji. 'Naučio sam sve o autima, mada me nikada nisu zanimali. Nevjerojatno je koliko sam ljudi upoznao i u kakvim sve situacijama tako završio. Izašao bih negdje solo, sjeo i sve bi se dalje odigralo samo od sebe', priča mi Mirni Amerikanac, nekadašnji veslač i učenik VII. gimnazije.

Ne razumije ljude koji su ostali na mjestu. Citira mi T. S. Eliota o tome kako ono od čega krećemo je kraj. I da bi ga učinili krajem, moramo napraviti početak. Ne razumije zašto Hrvatska nema svoju varijantu Sigur Rosa. Zašto nitko ovdje ne zna kreativno razraditi lokalne glazbene tradicije. Ali OK, obojica shvaćamo da nam nedostaje estrogenski pogled na stvari. Vodim ga u obilazak i nabasam na mjesnu damicu. 'Aa, napokon si se ošišao!' 'Još pred godinu i pol...' 'Kratka kosa, to je to...' 'Koja je to fora, zašto tipovi ne bi imali dugu kosu?' 'Ne može muško imati dugu kosu.' 'Ma daj...' Okreće se Sandra malo sa strane, skuži da imam repić na tjemenu. 'Užas...' 'OK, kratka kosa, što još muškarac mora imati?' 'Bijele zube.' 'Kul, znači kratka kosa i bijeli zubi i osuđen sam na uspjeh u Šibeniku?' 'Da, to je to.' 

Izgubio sam Tomija u gužvi dok sam razmišljao o tome kako je lako tipovima u Dalmaciji. Trebaju samo imati škare i izbjeljivač za zube. Na dnu štekata sjedi Roca, tip koji se jednom potukao s burekom u ustima. Tonac, razrađuje plan kako hvatati komade preko ogromnih zvučnika premazanih ljepilom, ili u manje inventivnoj varijanti, stalkom za binu. Inteligentno lud, uvijek me podsjeti na to koliko mi fali stvaranje glazbe. Iako je nekoliko puta izvrtio moje albume i priznao i sebi i meni da mu nisu nešto.

Tri pive i dvije rakije kasnije staje glazba. Tomi je nestao u sjenama stražnjih ulica. Drag momak, mogli smo složiti genijalnu fotogaleriju od slika koje mi je vrtio na mobitelu. Ovako sam ostao samo ja, solo za šankom Azimuta, danas u jedan popodne. Imali smo deal za kavu i priču. Nije se javio. U LA stilu. Baš kako smo se i zezali večer prije. Grad u kojem se svi stalno dogovaraju da moraju jednom u restoran, mada svi znaju da se to nikada neće dogoditi.

Subotnje sunce piči, ništa od pozdrava ljetu. Jasno, zakasnio sam na ribarnicu. Zigi se jedva usudi namočiti jaja, a kamoli izroniti mi nešto bijelo i oborito. Idem u ponovni pokušaj zadnje banjade. It ain't over till it's over, pjeva Kravitz. Tako je to u ozbiljnim ljubavima.