SVIJETLI PRIMJER INTEGRACIJE

Hrvatica, policajka, zastupnica: Upoznajte Irene Mihalić, zelenu nadu Bundestaga

26.09.2016 u 06:49

Bionic
Reading

U ekskluzivnom razgovoru za tportal zastupnica Zelenih u Bundestagu Irene Mihalić komentira aktualnu političku situaciju u Njemačkoj, objašnjava zašto su promašene debate o zabrani burke te otkriva kako je kao dijete hrvatskih gastarbajtera postala policajka, a onda i uspješna političarka

U hrvatskoj je javnosti poznat i često prisutan Josip Juratović, zastupnik SPD-a u njemačkom parlamentu, između ostaloga i kao primjer uspješne integracije useljenika, s obzirom da je ovaj rođeni Hrvat u nekoliko desetljeća prošao put od radnika do sindikalista pa do saborskog zastupnika jedne od dviju najvećih stranaka u Bundestagu.

No Juratović nije jedini njemački zastupnik hrvatskog porijekla jer u ovom sazivu Bundestaga sjedi i Irene Mihalić iz Zelenih, rođena 1976. godine u njemačkom gradiću Waldbrölu kao dijete roditelja koji su došli iz Zagreba i Novog Sada sedamdesetih godina u Njemačku u potrazi za boljim životom. Njezin otac je radio kao bravar, a majka kao krojačica, no u njemačkoj državi blagostanja su postavili čvrste temelje za uspjeh svoje djece. Irene Mihalić je završila studij uprave i kriminalistike te se 1993. priključila policiji u pokrajini Nordrhein-Westfalen i 2007. došla do pozicije u vrhu policijske uprave Kölna.

U Zelene se Irene Mihalić učlanila 2006. godine, a u Bundestag je izabrana 2013. godine te trenutno obnaša dužnost glasnogovornice svoje frakcije za pitanja unutarnje sigurnosti. Mihalić dosad nije opširnije istupala u hrvatskim medijima, no u svojem je gustom rasporedu našla sat vremena za razgovor za tportal. Primila me je ponedjeljak 19. rujna u svojem skromnom uredu u Jakob-Kaiser-Haus u Dorotheenstrasse, nedaleko od zgrade Bundestaga. Pomalo umorna, ali posve koncentrirana i nakon cijelog dana različitih zastupničkih obaveza, Mihalić je na moje pitanje je li naš intervju njezin posljednji termin za danas rekla da u 19.30 ima još jedan susret sa stranačkim kolegama u vezi s aktualnom političkom situacijom.

Zato smo razgovor započeli rezultatima lokalnih izbora u Berlinu, na kojima su SPD i CDU - tzv. Volksparteien odnosno velike stranke - izgubili značajan dio glasova te spali na 21 i 17 posto, dok je ekstremistički AfD došao s nula na 14 posto glasova. Zeleni su pak uspjeli manje-više obraniti svoj rezultat otprije pet godina i osvojiti 15,2 posto glasova, što znači i da Berlinom u budućem periodu više neće vladati velika koalicija, nego najvjerojatnije crveno-crveno-zeleni savez sastavljen od SPD-a (predvođenog aktualnim gradonačelnikom Michaelom Müllerom), Die Linke i Zelenih. ‘Zadovoljna sam rezultatom i nadam se da će nova koalicija bolje upravljati Berlinom’, kaže Mihalić.

Je li to možda i model za izbore za Bundestag u 2017. godini, tj. nije li vrijeme i za takvu koaliciju na saveznoj razini, koja bi Angelu Merkel maknula s pozicije kancelarke, pitam Mihalić koja odgovara: ‘Mislim da sada nije vrijeme za razgovor o toj temi. Moramo se kao stranka pripremiti za izbore, definirati naše politike s kojima ćemo ići u kampanju te postići što bolji rezultat.’ No podsjećam da su se neki njezini stranački kolege već izjasnili o svojim koalicijskim preferencijama, pa je tako Winfried Kretschmann, premijer pokrajine Baden-Württemberg, rekao da preferira savez s CDU-om Angele Merkel, dok bivši stranački čelnik Jürgen Trittin pledira za crveno-crveno-zelenu koaliciju. Mihalić kaže: ‘Ako želimo postići promjene i provesti zelene politike, onda mi se tročlana lijeva koalicija čini kao logičniji izbor, jer ovako na vlasti ostaje Angela Merkel. Problem koalicije s CDU-om je i to što s njima u paketu dolazi i bavarski CSU, koji se u izbjegličkoj krizi ponaša slično kao AfD.’

Vezano uz CDU, Mihalić smetaju političari poput Jensa Spahna, člana predsjedništva stranke i državnog tajnika u ministarstvu financija, koji je ljetos bio jedan od pokretača rasprave o tome da se u Njemačkoj treba zabraniti burka. ‘To je potpuno promašena rasprava kojom se ide na ruku AfD-u. Lekcija proteklih pokrajinskih izbora je da stranke koje preuzimaju retoriku AfD-a i love glasove na desnom rubu i dalje gube podršku, jer zašto bi ljudi birali kopiju kada imaju original. AfD-u se treba suprotstaviti smislenom i u činjenicama utemeljenom politikom a ne dodatnim stvaranjem antiuseljeničkog raspoloženja’, smatra Mihalić. Dodaje i kako je jedan od uzroka uspona AfD-a u Njemačkoj socijalno raslojavanje društva te osjećaj mnogih da su isključeni, što onda potiče ksenofobiju. Također, Mihalić ističe da kao bivša policajka ima tu prednost da zna kako u praksi funkcionira provođenje zakona koji se donose u Bundestagu te smatra da razni prijedlozi koji se danas čuju iz redova demokršćana u praksi uopće nisu provedivi.

‘Sjećam se da smo često u policiji komentirali kako oni u Bundestagu ne razumiju stanje na terenu i pitali se što su uopće mislili kada su izglasali neki zakon jer se to u praksi tako ne može implementirati. Zato danas u svojem parlamentarnom radu uvijek pazim na to i ukazujem na sve ono što mi se čini kao da će ostati mrtvo slovo na papiru, izglasano samo zato da se reagira na populističke tendencije’, objašnjava Mihalić.

Ova zastupnica napominje da je na nju velik dojam ostavio val antiuseljeničkog raspoloženja s početka devedesetih, kada je u Njemačkoj pogromaški napadnuto i zapaljeno nekoliko azilantskih domova, te da je to obilježilo njezin početak rada u policiji. 'To me je već tada značajno politiziralo jer sam vlastitim očima vidjela posljedice takvih napada’, otkriva Mihalić. Napominje kako je problem i to što se godinama, pod vlašću Angele Merkel, rezalo budžete policiji, koja je ostala bez dovoljnog broja zaposlenika, čega je mučan primjer i sada već zloglasno Silvestrovo u Kölnu, kada policija jednostavno nije imala dovoljno ljudi da kontrolira alkoholiziranu rulju i masovno seksualno uznemiravanje žena. ‘Velik je problem ako samo reagiramo tipičnim law and order stavom, dakle usmjeravamo se isključivo na kažnjavanje i postrožavanje zakona, a ne bavimo se dovoljno prevencijom. Njemačka je propustila ozbiljno se baviti integracijom ljudi koji su došli kao gastarbajteri, pa su se stvorila i tzv. paralelna društva, no iz toga smo nadam se i naučili nešto’, kaže Mihalić.


S druge strane, Irene Mihalić je jedan od brojnih primjera uspješne integracije te nove njemačke politike u kojoj važnu ulogu igraju i oni s useljeničkim porijeklom (kako se to kaže na njemačkom: Migrationshintergrund), tako da sigurno o temi integracija zna mnogo više od onih koji stvaraju pogromaško raspoloženje prema njima. ‘I danas dobivam mejlove u kojima me psuju i govore kako se usuđujem kao dijete gastarbajtera baviti politikom, ali to me sigurno neće pokolebati’, odlučno kaže Mihalić.

Zanimalo me je i kako su njezini roditelji reagirali na njezin politički angažman. ‘Otkako mogu glasati, glasam za Zelene. No moj je otac bio iznenađen kad sam se odlučila angažirati u toj stranci, jer on je kao pravi radnik uvijek bio za socijaldemokrate. Meni su više odgovarali Zeleni, a moj otac ima i tu zaslugu da je uvijek pratio politiku, gledao vijesti i čitao novine te sam preko njega i dobila prve informacije o politici. I danas se kod nas u obitelji živahno raspravlja o politici. Roditelji su naravno ponosni na to što sam postala zastupnica u Bundestagu’, objašnjava Mihalić.

Inače, u obiteljskom domu Mihalićevih se govori i hrvatskim i njemačkim jezikom, no Irene Mihalić kaže da godinama nije govorila hrvatski, koji doduše savršeno razumije. To je bila i dobra prilika da se prebacimo na razgovor o Hrvatskoj, pa je pitam kako se u njemačkoj politici percipirala vlada Tihomira Oreškovića. ‘Dobro je da ste imali nove izbore. U njemačkoj javnosti se dosta pisalo o tome da Hrvatska odlazi u pravcu neliberalne demokracije poput Orbanove Mađarske, no ja zapravo smatram da se o tome trebalo pisati još više. U Bundestagu postoji radna grupa koja se bavi Hrvatskom i koju predvodi Josip Juratović, a ja sam jedna od članica, te smo više puta imali sastanke i s hrvatskim veleposlanikom u Berlinu da nam objasni što se događa’, otkriva Mihalić.

Zbog drugih obaveza i političkih prioriteta Mihalić se primarno ne bavi situacijom u Hrvatskoj, no redovito prati što se događa. Nada se da će Hrvatska, koja je primila nešto više od tisuću izbjeglica po kvotama Europske unije, učiti od pogreški u integraciji koje je počinila Njemačka, a koje su i njezini roditelji nekad osjećali na svojim leđima, suočavajući se s ksenofobnim ispadima. ‘Najvažnije je pomoći ljudima da nauče jezik i integrirati ih na tržište rada. Također, objasniti im vrijednosti i zakone države u koju dolaze, nikako isključivati i izbjegavati ih. Dodatno treba uvidjeti da mnogi od njih imaju i obitelji, pa se ne pozabaviti samo onima koji će odmah naći posao, nego i njihovim obiteljima, naročito djecom, koju treba prihvatiti u društvu’, savjetuje Mihalić.

U Hrvatskoj se i danas često spominje da je ‘lex Perković’ nepovratno narušio odnose Njemačke i Hrvatske, pa me je zanimalo spominje li se taj promašaj vlade Zorana Milanovića u krugovima visoke njemačke politike u kojima se Irene Mihalić svakodnevno kreće. Ona odgovara: ‘U međuvremenu smo imali izbjegličku krizu i Brexit, a priče s promjenom zakona nitko se više ni ne sjeća.’

Sat vremena u gustom rasporedu zastupnice Mihalić, koliko sam dobio za razgovor, prošlo je brzo i ona mora na svoj sljedeći sastanak. Pitam je mogu li je fotografirati za radnim stolom, na što odmah pristaje, kao i na to da snimim njezinu staru policijsku uniformu koju drži na lutki u uredu. ‘Nema problema’, susretljiva je Mihalić.

Dok je fotografiram, kroz glavu mi prolazi misao da Irene Mihalić u hrvatskoj politici najvjerojatnije ne bi imala mnogo uspjeha baš zbog razloga zbog kojih je u Njemačkoj jedna od mladih nada političke scene Savezne Republike.

Mihalić je, naime, beskrajno upućena u teme kojima se bavi, jasna u komunikaciji i vođena činjenicama, strano joj je bilo kakvo emocionaliziranje te populizam, a povrh toga je lišena bilo kakve taštine i sprema sa svakime pristojno raspravljati, koristeći se argumentima i detaljno obrazlažući svoje stavove. Ona je zapravo savršen primjer uspješne integracije i dokaz da useljenici itekako obogaćuju društva u koja dolaze ako im domicilna većina pristupi na pravi način i pruži jednake šanse.