„...Nepovjerenje u političare proizlazi iz uvjerenja građana da politička klasa djeluje isključivo u vlastitom, a ne u općem interesu i da je korumpirana, kao i iz osjećaja kako se elite udaljavaju od naroda i da nemaju sposobnost promijeniti društvo i poboljšati ekonomsko stanje u zemlji...“

Ovo nije rečenica nekog hrvatskog kolumnista. Citat je to iz službenog dokumenta institucije France Stratégie, izravno odgovorne francuskom predsjedniku Vlade. Ovo Vladino tijelo, zaduženo za oblikovanje vizije razvoja francuskog društva i gospodarstva, tijekom 2013. godine provelo je brojne ozbiljne analize, terenska istraživanja, opsežne javne rasprave i razgovore s različitim društvenim akterima, od političara na nacionalnoj i lokalnoj razini, preko predstavnika državnih institucija do socijalnih partnera, akademske zajednice, civilnog društva i najšire javnosti. Rezultate tog poduhvata saželo je u dokumentu čiji bismo naslov mogli prevesti 'Kakvu Francusku želimo za deset godina? Gradilište desetljeća', objavljenom polovicom 2014. godine.

No, može li nam Francuska biti uzor? Francuska je jedna od europskih zemalja koja njeguje neodrživ gospodarski model zbog kojeg je Europska komisija ocijenila da su njezine makroekonomske neravnoteže prekomjerne, baš kao i u slučaju Hrvatske. Francuska se također bori s visinom javnog duga koji je premašio 96 posto BDP-a, ima stopu nezaposlenosti iznad 10 posto, a stopu potencijalnog rasta, kao i Hrvatska, tek oko 1 posto. Javni joj je sektor među najvećima i najkompleksnijima u Europskoj uniji i troši preko 57 posto BDP-a, a poslovanje poduzetnika otežava krajnje zamršen porezni sustav i postojanje preko 36 tisuća lokalnih jedinica.

Bez obzira na to, baš je francuski primjer dobar i poučan za Hrvatsku. Francuska je, očito, zemlja koja je spremna suočiti se s vlastitim slabostima, čuti svako dobronamjerno mišljenje i iskreno se upitati gdje je i što pošlo krivo. Osim toga, to je zemlja u kojoj postoji razumijevanje da ekonomija nije odvojiva od stanja u društvu općenito, nego je, dapače, odraz toga društva. Tamo su političke elite, svjesne svoje odgovornosti za zemlju, dale svojim misliocima zadaću da ih savjetuju ne kako popraviti stanje u gospodarstvu nego kako popraviti stanje u društvu. Jer bez novih ideja i novog društvenog dogovora nema drugačijeg i boljeg gospodarstva.

Nakon dugotrajnih rasprava, kao glavni cilj francuske nacionalne razvojne strategije izabran je onaj da Francuska bude među zemljama u kojima se živi najbolje. Budući da je razumljiv i životan, s tim se ciljem mogu identificirati svi građani. Samim time za pretpostaviti je da će tako jasno definirani cilj moći mobilizirati sve segmente društva, jer je baš svima svojstveno da žele živjeti bolje. Ostvaruje li se taj cilj pratit će se pomoću OECD-ovog kompozitnog indeksa boljeg života (Better Life Index), koji mjeri kvalitetu život u jedanaest područja – stanovanje, dohodak, posao, život u zajednici, obrazovanje, ravnoteža između privatnog i profesionalnog života, okoliš, uključenost u rad organizacija civilnog društva, zdravlje, zadovoljstvo životom i sigurnost.

Osim ovoga, odabrana su još 32 cilja čije će se ostvarivanje pratiti odgovarajućim brojčanim pokazateljima i radi kojih će se poduzimati mjere brojnih javnih politika navedenih u strateškom dokumentu. Strateški ciljevi niti izdaleka ne pripadaju samo području ekonomije, o čemu govore teme unutar kojih su ti ciljevi definirani, kao što su: demokracija utemeljena na povjerenju, stvarna jednakost, poduzetna i štedljiva država, odgovoran rast, društvo otvoreno prema svijetu, gospodarstvo u pokretu te jasan i uključiv socijalni model. Među ciljevima važno mjesto zauzimaju oni koji se tiču odnosa u društvu. Tu su, primjerice, jačanje međusobnog povjerenja među građanima, povećanje uključivanja građana u dobrovoljne aktivnosti u zajednici te smanjenje osjećaja diskriminacije povezane s etničkim podrijetlom. Također je prepoznat problem nepovjerenja u političare koji se manifestira u slabom odazivu građana na izbore, pa je jedan od ciljeva postići povećanje sudjelovanja na izborima sa sadašnjih 57 na 70 posto za deset godina. Posebna se pozornost pridaje socijalnoj uključenosti i smanjenju socijalnih razlika, stoga se među ciljevima nalazi smanjenje udjela osoba koje ostvaruju pravo na socijalnu skrb, snižavanje cijene socijalnih stanova te povećanje stope prelaska s povremenih poslova na stalni radni odnos.

Čak osam ciljeva koje si zadaje Francuska Republika povezano je s inovacijama, obrazovanjem i ulaganjem u istraživanje i razvoj. Nasuprot tome, tek manji broj ciljeva odnosi se na standardne ekonomske pokazatelje kao što su udio javnog duga, udio javnih prihoda i javnih rashoda u BDP-u, stopa zaposlenosti i stope nezaposlenosti, prihodi od turizma, udio srednjih poduzeća i izvoznika u ukupnom broju poduzeća te otvorenost ekonomije.

Na temelju francuskog službenog strateškog dokumenta stječe se dojam kako je u Francuskoj sazrjela svijest o tome kako je osnovni preduvjet gospodarskog prosperiteta stvaranje demokratičnog, socijalno uključivog i pravednog društva. Samo takvo društvo daje građanima samopouzdanje, potiče kreativnost i optimizam. Izvan konteksta takvog društva ne može se popraviti ni gospodarsko stanje niti Francuzi mogu početi živjeti bolje.

Za razliku od Francuske, u hrvatskom se javnom diskursu glavni gospodarski i društveni cilj sveo na smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, makroekonomskog pokazatelja koji većini građana ne kazuje ništa, niti su spremni promijeniti svoje životne navike kako bi pridonijeli ostvarivanju tog dalekog i maglovitog cilja. Pritom se građanima propušta objasniti da je rastući udio javnog duga u BDP-u samo simptom dubokih društvenih poremećaja s kojima se političke elite nemaju snage suočiti ili ih, dapače, same generiraju, kao što su klijentelizam, rentijerstvo, ksenofobičnost, nedovoljna i neprimjerena razina obrazovanja, niska produktivnost, oportunizam akademske zajednice, zatvaranje prilika za zapošljavanje i napredovanje onih koji ostaju izvan kruga politički ili, po nekom drugom kriteriju, podobnih. Suočavanje sa stvarnošću značilo bi razobličavanje tih poremećaja i neugodno razotkrivanje njegovih uzroka te zahtijevalo iskreno prihvaćanje novih ideja bez obzira na to iz kojeg dijela društva te ideje dolazile.

U nedostatku snage i volje za suočavanjem, gospodarske probleme svodimo na trivijalni tehnički nedostatak i zavaravamo se da se on također može tehnički riješiti instrumentarijem isključivo ekonomske struke. No, ekonomski problemi obično nisu ni trivijalni niti samo tehnički, pa tako niti ovaj naš, i za njihovo rješavanje treba krenuti u popravljanje cijeloga društva. Težak je to posao, tim više ako se zna da društva koja zaostaju ne zaostaju zbog toga što njihovi taksisti voze lošije od taksista u razvijenim zemljama, niti njihovi čistači ulica čiste ulice manje revno od čistača ulica u razvijenim zemljama. Manje razvijene zemlje manje su razvijene jer imaju lošije političke elite koje stvaraju zatvorene političke i ekonomske institucije. A zatvorene političke i ekonomske institucije blokiraju proces kreativne destrukcije koji omogućava da najbolji i najkreativniji članovi društva postanu nositelji društvenog prosperiteta, stvaraju klijentelistički politički a potom i gospodarski sustav, u kojem je moguće prosperirati samo temeljem pripadnosti određenoj političkoj ili interesnoj grupaciji. U konačnici, društvo zatvorenih političkih i ekonomskih institucija dovodi do osiromašenja većine stanovništva i na kraju, pravne nesigurnosti i grube povrede prava privatnog vlasništva pojedinca, a sve radi očuvanja moći i privilegiranog položaja političke i ekonomske oligarhije.

Hrvatska, stoga, neće izići iz gospodarske krize kada neki ministar financija pripremi savršeni proračun, već kada političari prihvate raspravljati o tome što naše društvo koči da postane istinski otvoreno, uključivo i slobodno, društvo - ne samo deklarativno nego suštinski - jednakih prilika za sve njegove građane. U suprotnom, čeka nas samo začarani krug siromaštva, rastakanja demokratskih vrijednosti i neizvjesne budućnosti.