Među prvima koji se u začecima širenja koronavirusa prisjetio Štamparove ostavštine bio je još jedan naš znanstvenik svjetskog glasa - Ivan Đikić, ustvrdivši da se Hrvatska dobro pripremila za pandemiju poučena iskustvima škole javnog zdravstva koju je prije 80 godina utemeljio upravo Andrija Štampar. Đikić je pritom naglasio da i danas vrijedi Štamparova izreka: 'Morate se dobro pripremiti za infekcije, epidemiju i znati s kakvim se neprijateljem borite.' Štampar, kao uostalom svi ljudi ispred svog vremena, doživljavao je uspone i padove tijekom života koji je podredio unapređenju zdravlja i vlastitim nastojanjima da se borba za zdravlje u svijetu poveže i ujedini.

Humanist, za kojeg se više zna u svijetu nego u nas, rođen je 1. rujna 1888. godine u Brodskom Drenovcu u obitelji ličkog porijekla. Nakon završene vinkovačke gimnazije 1906. godine odlazi u Beč te pet godina kasnije završava zahtjevan studij medicine. Prvo liječničko namještenje dobiva 1912. u karlovačkoj Gradskoj bolnici, a godinu poslije odlazi u Novu Gradišku te djeluje kao općinski liječnik.

Početkom Prvog svjetskog rata unovačen je kao pukovnijski liječnik, ali po kazni vrlo brzo završava u zarobljeničkom logoru u Austriji jer je mnogobrojne novake oslobađao vojne obveze. Nakon rata nakratko se vraća u Novu Gradišku, odakle odlazi u Zagreb te je imenovan zdravstvenim savjetnikom pri Povjereništvu za socijalnu skrb. Sredinom 1919. odlazi u Beograd i u prijestolnici nove države postaje načelnikom Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu pri novoosnovanom Ministarstvu narodnog zdravlja.

Prijateljstvo s Rockefellerom

Na novom radnom mjestu Štampar se susreće s brojnim izazovima, počevši od nedostatka novca i nerazumijevanja, no on ne odustaje te oko sebe okuplja istomišljenike s kojima gradi začetke organizirane zdravstvene službe. Dolaskom u Beograd pokreće Glasnik Ministarstva narodnog zdravlja, u kojem redovito ističe svoj program kojim nastoji izjednačiti profesiju liječnika s pozivom socijalnog radnika i narodnog učitelja dostupnog svim slojevima stanovništva, bez obzira na status u društvu. Pritom jača preventivnu medicinu i u novoj prijestolnici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca osniva Centralni higijenski zavod, a nedugo potom u Zagrebu otvara Higijenski zavod i Školu narodnog zdravlja, koja danas nosi naziv upravo po njemu. Pionirskim radom u nemogućim uvjetima pokreće i Institut za malariju u Trogiru te Institut za tropske bolesti u Skopju, a propagirajući preventivno djelovanje, održava više od 7000 predavanja o narodnom zdravlju, koja je poslušalo više od milijun ljudi.

Štamparov rad vrlo brzo prepoznaju i izvan granica tadašnje države pa sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća počinje surađivati sa Zdravstvenom organizacijom Lige naroda, osobito s njezinim Higijenskim odborom. Uz to, sprijateljuje se s tada najbogatijim čovjekom na svijetu i prvim svjetskim milijarderom Johnom Davisonom Rockefellerom, a koji putem svoje zaklade u Kraljevinu SHS usmjerava ozbiljan novac što omogućuje osnivanje higijenskih ustanova, domova narodnog zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i antitrahomskih ambulanti te stipendiranje budućih epidemiologa.

Na udaru Karađorđevića i ustaša

Tijekom 20-ih godina na Štamparovu inicijativu osnovano je čak 250 socijalno-medicinskih ustanova, osposobljeni su brojni liječnici higijeničari i oformljene škole za medicinske sestre u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Skopju. Na zagrebačkom i beogradskom medicinskom fakultetu kao obavezni kolegij uvedena je nastava socijalne medicine koju Štampar osobno predaje u Zagrebu, ali ga službeni Beograd tijekom Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra 1929. godine smjenjuje jer je prigovorio korupciji i manjku demokracije.

Iduće godine je umirovljen, no ovaj nesebični humanist ne posustaje i kao stručnjak Higijenske organizacije Lige naroda počinje djelovati u Sjedinjenim Državama, Europi i posebice Kini, u kojoj od 1933. do 1936. kao stalni savjetnik kineske vlade radi na poslovima organizacije zdravstvene službe u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. Pritom se posebno bavi pitanjima zaštite majčinstva i male djece.

Nakon što je u Kini reorganizirano javnu zdravstvenu službu Štampar kao stručnjak svjetskog glasa na poziv Harvarda i Rockefellerove zaklade 1938. održava brojna predavanja na vodećim američkim i kanadskim medicinskim fakultetima, a jedno vrijeme radi i kao profesor na Kalifornijskom sveučilištu sa sjedištem u Oaklandu. Početkom Drugog svjetskog rata 1939. vraća se u Zagreb te postaje redoviti profesor higijene i socijalne medicine, a godinu kasnije imenovan je i dekanom zagrebačkog Medicinskog fakulteta.

Raspadom Jugoslavije i uspostavom tzv. Nezavisne Države Hrvatske ustaške vlasti uhićuju Štampara zbog njegove povezanosti s masonskim društvima pa ga interniraju u Grazu, u kojem ostaje do kraja Drugog svjetskog rata. Odmah nakon rata vraća se u Zagreb te preuzima Školu narodnog zdravlja, a 1946. postaje i rektorom zagrebačkog Sveučilišta. Štampar iduće godine postaje redovitim članom i predsjednikom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), u sklopu koje osniva Institut za higijenu rada JAZU, a koji poslije postaje Institut za medicinska istraživanja i higijenu rada.

Utemeljitelj Svjetske zdravstvene organizacije

Kao neumoran zdravstveni radnik, Štampar u Zagrebu 1953. osniva Višu školu za sestre, a dvije godine kasnije u Rijeci pokreće Medicinski fakultet. Kao dekan zagrebačkog Medicinskog fakulteta, uvodi čitav niz obrazovnih promjena, produžuje studij medicine na šest godina, što uključuje jednogodišnju liječničku praksu, a u nastavu uvodi nove kolegije poput Medicinske statistike i Uvoda u medicinu.

Štampar se od 1945. godine dodatno afirmira i na međunarodnom polju te radi na osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i uređuje njezin ustav formulirajući definiciju zdravlja koja glasi: 'Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsudstvo bolesti i iznemoglosti.' Kao prvi predsjednik Interimne komisije, kako se WHO zvao do svojeg službenog utemeljenja 1948. godine u New Yorku, Štampar sa svojim kolegama stručnjacima aktivno djeluje na terenu i svojim iskustvom rješava epidemiju kolere u Etiopiji te uspostavlja djelotvoran sustav pomaganja gospodarski slabije razvijenim zemljama. Kao posebni izaslanik WHO-a pospješuje javno zdravstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i drugim zemljama Trećeg svijeta, stoga ne čudi to da ga u tim područjima i danas dobro pamte.

Iako već u godinama, Štampar sudjeluje u utemeljenju Europskog udruženja škole narodnog zdravlja (ASPHER), a koje u njegovu čast održava prvi sastanak u Zagrebu. ASPHER kasnije, kao priznanje njegovu radu, počinje dodjeljivati medalju za zasluge u javnom zdravstvu koja nosi upravo njegovo ime.

Najveće međunarodno priznanje za svoj neumoran rad Štampar prima 1957. godine, kada mu je na Osmom redovitom zasjedanju Svjetske zdravstvene organizacije u Meksiku uručena nagrada Leon Bernard, najznačajnije svjetsko priznanje za zasluge na polju javnog zdravstva. Godinu kasnije Štampar umire u Zagrebu, ostavivši iza sebe temelje primarne uloge zdravlja i mogućnosti da se ono unaprijedi socijalno-medicinskim mjerama koje ne poznaju društvene ili bilo koje druge razlike.