Osamdeset godina. Toliko se upravo navršilo od Bitke na Sutjesci, Pete neprijateljske ofenzive, jedne od najvažnijih epizoda partizanskog pokreta na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Epizode u kojoj je kosti u mjesec dana, od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. godine, u bosanskohercegovačkim i crnogorskim gudurama ostavilo više od 7500 ljudi. Prema podacima slovenskog povjesničara Viktora Kučana, objavljenima u knjizi 'Borci Sutjeske', od 4105 poginulih iz Hrvatske najviše ih je bilo iz Dalmacije - tri tisuće.

I dok je za jedne Sutjeska preokrenula tijek Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, drugi ustraju u tvrdnji da se radi o povijesnom porazu partizana, strateški loše vođenoj bitki u kojoj je od 127 tisuća neprijateljskih snaga poginulo tek njih nešto više od tisuću.

Za one koji ne znaju valja navesti da je Njemačka sa saveznicima uz navedeni broj vojnika imala i veliku potporu avijacije, tenkova i artiljerije, a s druge strane bilo je oko 22 tisuće partizana, od čega između tri i četiri tisuće ranjenika i tifusara.

'Ono što mi kolokvijalno nazivamo Bitka na Sutjesci zapravo je nastavak Operacije Weiss, kod nas nazvane Bitka na Neretvi, koja je trajala od siječnja do travnja 1943. Uslijedila je Operacija Schwarz od svibnja do lipnja iste godine, koja se odvijala dijelom u kanjonu rijeke Sutjeske, pa je tako i nazvana, iako se cijela bitka odvijala na puno većem prostoru', pojasnio je povjesničar Hrvoje Klasić.

Navodi da su ove dvije bitke bile važne zato što su pokazale da Nijemci više nisu gledali na partizane kao na gerilske bandite, već na vojsku koje su se bojali jer su kalkulirali gdje bi se zapadni saveznici mogli iskrcati tijekom 1943. godine.

'Godinu ranije bilo je jasno da je rat prelomljen nakon njemačkih poraza kod Staljingrada i kod El Alameina u Egiptu. Uz to, Amerikanci su se iskrcali u sjevernoj Africi i iščekivalo se iskrcavanje u Europi, a kao mogućnost se spominjala Dalmacija. Činjenica je da je u zaleđu Dalmacije bio ogroman oslobođeni prostor Bihaćke republike i Nijemci su strahovali da bi savezničke snage tamo mogle dobiti potporu. Zbog toga su u Berlinu donijeli odluku o pokretanju operacija koje su kao cilj imale skršiti Bihaćku republiku, uništiti partizanski pokret i uhititi Tita', pojasnio je Klasić.

Istaknuo je da je Bitka na Sutjesci bila partizanski poraz s obzirom na velike gubitke u ljudstvu, ali unatoč tome sile Osovine nisu uspjele u svom naumu – skršiti partizanski pokret i uhititi Tita.

'Sutjeska je nedvojbeno iznimno teška bitka i ono što je nesporno je velik broj žrtava u njoj. Partizani su se nakon Neretve s ranjenicima povlačili preko Sandažka prema području Pive, Tare i Sutjeske i naći će se u kotlu u kojem će svaki treći poginuti, od čega će najveći dio njih biti iz Dalmacije', naglasio je Klasić.

Međutim proboj kroz neprijateljski obruč je uspio i Njemačka nije ostvarila cilj - uhvatiti Tita i članove Vrhovnog štaba.

'Nedugo nakon operacije 'Schwarz', odakle su protjerani, partizani vrlo brzo stvaraju nove slobodne teritorije. Dakle, na istom teritoriju gdje će onda održati i najvažniji politički skup tokom Drugog svjetskog rata, Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. To govori je li to bio poraz ili pobjeda', naveo je Klasić.

Nominalno poraz je tako postao pobjeda jer je partizanski pokret nakon toga sve više jačao, a još veći broj ljudi će mu se priključiti u nadolazećim mjesecima posebno nakon kapitulacije Italije početkom rujna 1943. godine.

Klasić je dodao je da je za Sutjesku od iznimnog značenja bio posjet britanske vojne misije koncem svibnja 1943., koju je tadašnji britanski premijer Winston Churchill poslao Titu, a koja će potvrditi ono što su u Londonu već znali - da su partizani jedini oslobodilački pokret otpora, pa četnicima nakon toga prestaju davati potporu.

Često i sasvim logično pitanje je kako se toliki broj Dalmatinaca našao na Sutjesci. Povjesničari oko toga dilema nemaju - predaja Dalmacije Italiji, što je potpisao šef NDH Ante Pavelić, i ustaško-talijanski teror koji je uslijedio bili su glavni okidač za priključivanje partizanima.

'Dalmatinci su bili sastavni dio jugoslavenskog partizanskog pokreta i u njemu su aktivno sudjelovali. Padom Bihaćke republike dolazi do povlačenja na jugoistok, a s njima idu i dalmatinski partizani', objasnio je Klasić.

A gotovo da nema mjesta u Dalmaciji koje nije imalo borca na Sutjesci. Od Zadra i Iža, preko Sinja, Makarske, Hvara, Metkovića, pa do Korčule. Najveći obol dali su pak Split i Šibenik, čije su brojke jedine četveroznamenkaste i njihove mladosti je najviše izginulo.

No Klasić upozorava da ne treba zaboraviti ni ostale i da se u Hrvatskoj to uporno pokušava napraviti.

'Odnos prema Sutjesci sveli smo na hrvatske žrtve. Govoriti o Sutjesci zbog toga što su ondje poginuli Dalmatinci znači omalovažiti ostale žrtve. Naravno da je Dalmatinaca, pa i dalmatinskih Hrvata, u toj bitki najviše poginulo, ali poginuli su i mnogi drugi. Tim ljudima bilo je nevažno tko je Hrvat, tko Srbin, a tko Crnogorac. Ovime što se događa sa Sutjeskom pokušava nacionalizirati jedan pokret koji je bio internacionalan', kazao je Klasić.

U ugasloj državi Sutjeska je imala mitski status, a na središnjem komemorativnom mjestu, Tjentištu, podignut je monumentalni spomenik Milorada Jankovića. O njoj su snimljena i dva loša filma: 'Bitka na Sutjesci' Stipe Delića iz 1973. godine i 'Vrhovi Zelengore' Zdravka Velimirovića iz 1976. godine. Iste godine održana je omladinska radna akcija ORA Sutjeska - Tjentište, u kojoj su građeni objekti nacionalnog parka, školske ekskurzije redovito su pohodile lokaciju, a djeci se glava ispirala pričama o herojima s Ljubina groba.

Onda je došla 1990. i dojučerašnji suborci i njihovi potomci počeli su se gledati preko nišana, Jugoslavija je nestala, a s njom i mit o Sutjesci, ali dobrim dijelom sve na Tjentištu. Spomenik je nekim čudom preživio. Krenuo je val revizionizma, a mladost Dalmacije, ali i sva ostala, koja nema veze s onim što će se dogoditi nakon 1945. godine, postaje nepoželjna; brišu im se imena iz naziva ulica, škola, vrtića.

Iako im je jedini krimen to što su bili na pravoj strani povijesti i želje da budu slobodni.